Jedna od najljepših slika koje pamtim iz Taizéa: razgovor oči u oči
- diploma-srca
- May 1, 2018
- 8 min read
Valentina Postružin (28 god.) volontirala je tri mjeseca u malom francuskom selu Taizé u kojemu djeluje ekumenska Zajednica braće.
Već više od deset godina vezana si uz Taizé. Kako je sve započelo?
Prije deset godina provela sam tri mjeseca volontirajući u Taizéu u Francuskoj. Prije toga dužeg boravka Taizé sam posjetila dvaput, a vraćala sam se i kasnije na tjedne susrete. Sudjelovala sam na mnogo Hodočašća povjerenja na zemlji u organizaciji Zajednice braće iz Taizéa. Taizé je mjesto kojemu se najčešće i najradije vraćam i uz koje me vežu predivne uspomene.
Odakle poticaj za volontiranje?
Na volontiranje u Taizéu potaknulo me svjedočanstvo drugih volontera te vlastito iskustvo sa Zajednicom. Moj prvi susret s Taizéom dogodio se tijekom pripremanja Europskoga susreta mladih u Zagrebu. Kao jedna od organizatorica u svojoj župi, upoznala sam braću iz Taizéa i volontere koji su nam pomagali organizirati susret. Tijekom priprema učila sam o Zajednici i slušala svjedočanstva volontera o njihovu životu u Taizéu. Za svakoga od njih Taizé je bio drugi dom. To me se duboko dojmilo. Njihovo svjedočanstvo i cjelokupno iskustvo susreta potaknulo me na odlazak u Taizé toga ljeta. Samo nekoliko dana u Taizéu bilo je dovoljno da odlučim ostati duže. Život u selu toliko me oduševio da sam odmah htjela doći volontirati. Nakon samo nekoliko dana bila sam sigurna da je to to i da ću sljedeće godine doći na duže vrijeme.
Provela si ondje tri mjeseca, kako je izgledao tvoj dan? Koje su zadaće volontera?
Zadaća volontera je prije svega biti na raspolaganju Zajednici za različite poslove. Svaki tjedan tijekom ljeta, ali i drugih razdoblja, dolaze tisuće mladih koje braća bez volontera ne bi mogla primiti. Sudjelovanjem u raznim poslovima pomažemo Zajednici da normalno funkcionira te da mladi, koji dolaze na tjedne susrete, u Taizéu provedu kvalitetno vrijeme. Naša zadaća je staviti svoje vrijeme na raspolaganje, prihvatiti različite poslove i prilagoditi se rasporedu koji nam je zadan. Dan je uvijek ispunjen i u Taizéu nikada ne može biti dosadno. Središnji dio dana su tri zajedničke molitve oko kojih je organizirano sve ostalo. Dan započinje zajedničkom jutarnjom molitvom u crkvi Pomirenja na kojoj sudjeluju svi, od volontera do tjednih sudionika. Nakon molitve slijedi doručak, a nakon doručka počinje radni dan. Svatko u pravilu ima dva različita posla dnevno – jutarnji i popodnevni. Jutarnja smjena najčešće traje od 9:30 do podnevne molitve, a popodnevna smjena nakon ručka pa do večere. Dan završava večernjom molitvom nakon koje bismo se mi volonteri okupili i družili uz čaj. Svaki tjedan dobivala sam nove poslove te sam tako upoznala gotovo svaki kutak Taizéa. Za neke poslove nisam ni znala da postoje dok nisam došla volontirati. Između poslova uvijek je bilo vremena za druženje s drugim volonterima, šetnju, osobnu molitvu, čitanje ili neke druge aktivnosti.
Na radnome mjestu.
Valentinina skupina. Vodila je small washing up (pranje suđa).
Kako si komunicirala s drugima? Je li jezik bio prepreka?
Mislim da jezik nije prepreka za dolazak u Taizé. Najvažnija je dobra volja i otvorenost. Engleski je glavni jezik volontera. Moje znanje engleskoga tada nije bilo savršeno, bilo je prosječno, no bez problema sam komunicirala s drugima, pa tako i sa sestrom koja je bila moja pratiteljica. Boravak u Taizéu pomogao mi je u usavršavanju engleskoga. Jezike je dobro znati zbog pomoći oko prevođenja ili za neke poslove poput dočeka mladih, ali nije nužno. Bilo je volontera koji su znali samo svoj materinski jezik pa su malo-pomalo učili engleski. U Taizéu je to zabavno jer svatko želi pomoći te nema straha od pogrešaka.
Je li volontiranje financijski trošak?
Volontiranje u Taizéu nije financijski trošak. Jedini financijski trošak je prijevoz do Taizéa i doprinos za smještaj i hranu u prvome tjednu. Bez obzira na duljinu boravka, svatko tko dolazi u Taizé prvi tjedan provodi on the field – zajedno s drugim mladima koji dolaze samo na tjedan dana. Sudjeluje se u regularnome programu. Prvi tjedan u Taizéu plaća se doprinos za smještaj i hranu. Volonter se službeno postaje od drugoga tjedna, a ostatak boravka, hrana i smještaj su besplatni. Troškova u Taizéu nema osim ako netko želi kupiti suvenire ili nešto iz Oyaka (dućana), no to je stvar osobnoga izbora.
Zasigurno pamtiš poneku uspomenu, sličicu s tog volontiranja.
Pamtim proslavu svojega rođendana tijekom boravka u Taizéu. Druge volonterke napravile su mi improviziranu tortu od keksa i čokoladica koje su skupljale tijekom tjedna. Torta je čak imala i svjećice. To je bilo iznenađenje. Još jednom je Taizé pokazao svoju jednostavnost i način na koji možemo otkriti vlastitu kreativnost. Nije toliko važna torta koliko trud i pažnja koju su drugi uložili da bi nekome uljepšali rođendan.
Što si naučila tijekom boravka u Taizéu i služenja kao volonterka?
U Taizé sam došla vrlo mlada, stoga je to bila prilika za odrastanje i osamostaljenje. Učila sam biti odgovorna i disciplinirana iako to nije uvijek bilo lako. Postaneš svjestan da si ipak dio nečega većeg, da ne možeš biti sebičan jer tvoje vrijeme nije samo tvoje. Naučiš se prilagođavati različitim situacijama i ljudima. Mnogo sam naučila iz života s drugima. U Taizé dolaze mladi sa svih kontinenata što je prilika za upoznavanje drugih kultura. Naravno, učiš živjeti i komunicirati s različitim ljudima. Naučila sam koliko je život jednostavan i koliko nam malo treba da bismo bili sretni. Nema televizije, interneta ili druge tehnologije. Kad smo htjeli slušati glazbu, netko bi svirao gitaru, drugi bi pjevali. Naučiš koristiti darove koje imaš, a ne samo konzumirati. Glavni način komunikacije je razgovor oči u oči i to je jedna od najljepših slika koje pamtim iz Taizéa. Sjesti i pričati s ljudima, biti pred drugima takav kakav jesi, bez filtera i uljepšavanja. Važan dio života u Taizéu je molitva. Dolazim iz male župe u kojoj mladih u crkvi gotovo da i nema. Za mene je bilo osvježenje moliti s tolikim mladima i naučiti važnost molitve u svakodnevnome životu.
S volonterima iz Afrike.
Braća iz Zajednice dopuštaju mladima da žive kao i oni. To je svojevrsna zanimljivost.
Svima koji dolaze u Taizé braća otvaraju vrata svojega doma i, na neki način, dopuštaju mladima da dijele njihov način života. To osobito vrijedi za volontere. Mi smo na poseban način pozvani živjeti poput braće, a to činimo sudjelujući u zajedničkim molitvama, prihvaćajući jednostavne uvjete života, dijeleći život s drugim volonterima u kući. To podrazumijeva zajedničke obroke, dijeljenje spavaonica i brigu za zajednički prostor. Svakoga tjedna jedna je večer bila rezervirana za tematsko druženje. Nekad bismo se podijelile u grupe i dobile zadatke, npr. izvesti predstavu ili kratki skeč. Život u zajednici podrazumijeva poštovanje rasporeda i poslušnost. To znači prihvaćanje poslova koji su nam dodijeljeni, a koji nam se možda ne sviđaju, te odgovornost da ćemo ih izvršiti najbolje što možemo. Volonteri imaju i duhovnu pratnju, tjedni razgovor s pratiteljem, odnosno pratiteljicom. Oni koji ostaju duže, i do godinu dana, dobivaju odgovornije zadatke te im braća povjeravaju vođenje određenih poslova.
Večer zajedničkoga druženja za koju je svaka skupina pripremila skeč. Valentina je zadnja desno.
Ima li volonter uz svakodnevne zadatke slobodnoga vremena?
Unatoč ispunjenome rasporedu, uvijek se nađe slobodnoga vremena. To vrijeme nije fiksno, već ovisi o poslovima te je za svakoga volontera većinom individualno. Obično se uhvati pola sata, sat vremena, nekad i više, između poslova i molitve. To vrijeme koristila sam za šetnju, druženje s drugima, molitvu, čitanje, čišćenje sobe, pranje odjeće. U pauzama sam se najčešće družila s drugim volonterima, osobito s onima s kojima sam taj tjedan radila isti posao. Također, jedan tjedan tijekom boravka u Taizéu, umjesto posla, volonteri bi imali organizirano biblijsko razmatranje i biblijske skupine, a tjedan bi završio zajedničkim izletom u neki susjedni grad. Osim toga, svaki volonter tijekom svojega dužeg boravka u Taizéu tjedan dana provede u tišini.
Izlet u Tournus.
Za svakoga volontera zadužen je pratitelj, zar ne?
Da, svatko tko ostaje u Taizéu više od dva tjedna, dobiva pratitelja, odnosno pratiteljicu. Za mladiće je to jedan od braće, a za djevojke jedna od sestara sv. Andrije. U redovničkim zajednicama duhovna pratnja i tjedni razgovor uobičajena su praksa. To vrijedi i za volontere, osobito zato što i tako sudjeluju u životu Zajednice. Mislim da bi bez toga život volontera bio siromašniji. Uz rad i druženje ne smije se zaboraviti duhovna dimenzija boravka. Volontiranje u Zajednici tako postaje prilika za duhovni rast i napredak. Mnogi u Taizé dolaze prije donošenja važnih životnih odluka, nakon završetka fakulteta, kada još ne znaju što će dalje u životu ili jednostavno s pitanjima na koje ne znaju odgovore. Vrijeme provedeno u Taizéu svojevrsni je odmak od svakodnevnoga života i prilika da se problemi sagledaju iz drugoga kuta. Dobro je imati nekoga tko želi saslušati našu situaciju, naše probleme i pomoći savjetima. Iz tjedna u tjedan netko te prati, usmjerava tvoj život i vrijeme u Taizéu. Važno je imati nekoga na koga se možeš osloniti i komu se možeš obratiti za pomoć u bilo kojemu trenutku, netko s kime dijeliš svoje iskustvo Taizéa na jednoj dubljoj razini. Sjećam se da sam jedan tjedan dobila posao koji mi se nikako nije sviđao i htjela sam ga svom silom promijeniti. Sva moja energija bila je usmjerena na to koliko taj posao ne želim. No, nakon razgovora sa sestrom koja me pratila i njezinih savjeta, prihvatila sam situaciju i na kraju mi se posao veoma svidio.
Koliko je iskustvo volontiranja u Taizéu usmjerilo tvoj život?
Moj život zasigurno bi bio drukčiji da nisam volontirala u Taizéu, usudim se reći – siromašniji. Mislim da je Taizé najviše utjecao na oblikovanje mojega karaktera. Sigurna sam da bih svijet bez ovoga iskustva gledala drukčije. Iskustvo u Taizéu pozitivno je usmjerilo moj život. Tijekom studija u Zagrebu bila sam aktivna u molitvenoj zajednici, trudila sam se da moja vjera i dalje raste. Lakše sam se odlučila za kasnija volontiranja. Ostala sam vezana uz Zajednicu tako što sam i dalje pomagala na zimskim susretima. Na poticaj brata Ulricha okušala sam se kao novinarka izvještavajući s europskih susreta za HKR, što je za mene bilo još jedno novo i važno iskustvo.
Tijekom ljeta u Taizéu bude više tisuća mladih ljudi. Vjerujem da je to prigoda za druženja, upoznavanja s drugima, zajednički rad, ali i otkrivanje vlastitih darova i njihovu potvrdu. Kakva su tvoja iskustva?
U različitim zadatcima i sama sam otkrila neke svoje talente. Moj posao bilo je, na primjer, prevođenje tekstova s engleskoga na hrvatski. Iako engleski nisam znala savršeno, s vremenom mi je bilo sve lakše prevoditi tekstove i lektorirati. Također, kada sam radila first welcome, odnosno prijem mladih koji dolaze na tjedan dana, morala sam govoriti pred velikom skupinom ljudi, dobro im objasniti program i dati upute. Meni je javni nastup bio nova situacija i nije bilo lako, no nakon nekoliko puta to mi je postao jedan od dražih poslova. Tijekom tjedana u kući smo imali razne zadatke i kreativne radionice na kojima smo izrađivali predmete, pripremali igrokaze, pjevali, plesali, glumili. Sve je to bila prilika za učenje i otkrivanje vlastitih darova. Najvažnije, otkrivanje darova ne prestaje odlaskom iz Taizéa. Naučila sam da me ne treba biti strah pokušati nešto novo bez obzira na moguće pogreške.
Druženje s volonterima nakon večernje molitve.
Prošlo je deset godina od tvojega volontiranja u Taizéu, što je ostalo nakon toga iskustva?
Prije svega mnogo, mnogo uspomena. Iako naoko sličan, svaki dan donio je neku svoju priču, susrete, razgovore, nova iskustva, uspomene kojih se često sjetim i koje uvijek mogu podijeliti s drugima. Ostalo je nešto i doslovno, fizički – kutija suvenira koje sam sakupila, sitni darovi, poruke, pisma razmijenjena tijekom boravka. Tu su i poznanstva iz cijeloga svijeta koja traju još i danas. Cjelokupno iskustvo volontiranja i života u Taizéu koje mi nitko ne može oduzeti. Sve ono što sam naučila o životu i za život, što je lako zaboraviti, ali čega se uvijek rado sjetim. Kad mislim da je nešto teško ili ne znam kako to napraviti, iskustvo iz Taizéa je podsjetnik na ono što mogu i što sam dosad postigla. Mislim da je Taizé zaista jedan izvor s kojega se napajamo u svakodnevnome životu čak i kada nismo ondje.
Razgovarala: iš
Fotografije: Valentina Postružin
Pročitajte više o utemeljitelju Zajednice braće iz Taizéa bratu Rogeru:
Comments