Notre-Dame de La Salette: druženje, rad, molitva i uživanje u prirodi

diploma-srca
Nov 1, 2016
10 min read

Studentice Učiteljskog fakulteta Lucija Rajić (23) i Andrea Tadić (24) dvije godine zaredom volontirale su u marijanskom svetištu u francuskim Alpama.

Andrea i Lucija ispred svetišta Notre-Dame de La Salette (nadmorska visina 1 800 metara)

Volontirale ste u francuskom svetištu Majke Božje u La Salettu. Kako ste došle na tu ideju?

Lucija: Tako je. U ljeto, 2013. i 2014. godine volontirale smo u svetištu smještenom u francuskim Alpama na nadmorskoj visini od 1800 metara. Godinu dana ranije, moja prijateljica je učinila isto te me je upravo njeno iskustvo potaknula da se prijavim.

Andrea: Volontirale smo mjesec dana, kroz čitav rujan 2013. i 2014. Za ovo svetište prije nisam čula ni riječi dok mi Lucija jednog dana nije predložila da tamo odemo zajedno volontirati.

Ljepote prirode u neposrednoj blizini svetišta

Kako je bilo?

Lucija: To mi je najbolje iskustvo koje sam do sada stekla. Svaki dan bio je novi izazov, susret s novim ljudima, ali istovremeno i produbljivanje prijateljstava s onima koje sam svakodnevno susretala. To su volonteri s kojima sam radila u restoranu i oni s kojima sam se susretala na internacionalnim večerima, u planinama... Posebno su me dojmile Alpe koje su mi svojom veličinom oduzimale dah. Ukratko, u La Salettu se događa odličan spoj druženja, rada, molitve i uživanja u prirodi.

Lucija i Daniela u restoranu za vrijeme posluživanja večere

Andrea: Bilo je zaista predivno! Isprva me dočekalo iznenađenje jer sam prijavila rad u vrtu, a kad sam stigla tamo rekli su mi da nema nikakvoga vrta i da radim kao sobarica. Haha! Na kraju je ipak sve dobro završilo pa sam počela s radom. Jezik je također bio iznenađenje – iako je na obrascu za prijavu bilo rečeno da je važno govoriti francuski ili engleski, dogodilo se su glavni jezici francuski i poljski budući da je najviše volontera dolazilo upravo iz Poljske. No, i taj je problem prevladan jer je većina volontera (a osobito mladih) uspijevala komunicirati na engleskom jeziku. Kroz zajedničke razgovore i druženja – bilo u poslu, bilo u slobodno vrijeme – pokazalo se da smo činili jednu jako dobru „ekipu“. Bilo je to šaroliko i veselo društvo, od tinejdžera do starijih ljudi (najstarija volonterka imala je 70-ak godina). Glede hrane i boravka, osobno sam jako zadovoljna. Lucija i ja dijelile smo jednu sobicu, dok su zahod i tuš bili zajednički.

Andrea, Dawid i Gosia udružili su snage u čišćenju

Kako su organizirani volonteri?

Lucija: Francuzi su vrlo pošteni i cijene osobe koje dolaze kod njih volontirati. Činjenica koja to potvrđuje jest ta da svakom volonteru vrate novac koji potroši za putovanje do La Saletta. Radi se šest sati dnevno. Ponekad sve u komadu, a ponekad u više smjena, ovisno o poslu koji radite. Radila sam u restoranu, i to dva sata ujutro, dva popodne za ručak i dva navečer, no primjerice volonteri koji su bili zaduženi za čišćenje soba radili su šest sati u komadu, u jutarnjim satima. Također, svakom volonteru je omogućeno učenje francuskog jezika. Jedan od volontera, izvorni govornik francuskog jezika, svakodnevno održava satove francuskog za sve zainteresirane. Postoji i knjižnica u kojoj se mogu posuditi knjige na različitim jezicima. U podrumu svetišta nalaze se prostorije za druženje volontera. Najčešće smo u večernjim satima igrali stolni tenis i nogomet, imali smo internacionalne večeri gdje je svatko ukratko predstavio svoju državu. Posebno su lijepe bile internacionalne molitve, mise i večernje procesije svijećama. Jedan dan u tjednu za svakog volontera bio je slobodan. Tog dana najčešće sam išla na neki izlet koji su organizirali animatori zaduženi za volontere. Ti izleti su bili zaista prekrasni. Moj prvi izlet bio je na planinu Gioberney koja me dojmila svojom veličinom i ljepotom. Drugi izlet bio je posjet kartuzijanskom muzeju. Mi možda baš i ne znamo mnogo o njima jer ne postoji ni jedna njihova redovnička zajednica kod nas, no u svijetu su poznati kao jedan od najstrožih redova te su poznati po alkoholnom napitku Chartrouse kojeg možete popiti u svakom lokalu u Francuskoj.

Muzej kartuzijanaca (jedan od volonterskih izleta)

Andrea: Postoje razni „servisi“ u kojima se može volontirati. Neki rade u restoranu, snack baru, na održavanju soba, u kuhinji, u prizemlju oko dostave namirnica i ostalih potrepština, neki rade u suvenirnici, a postoje i oni koji se bave popravcima. Također su tu i oni koji su zaduženi za organizaciju rada ostalih volontera, a najbliži su suradnici duhovnicima i voditelju volonter

Odakle dolaze volonteri? Što ih dovodi na volontiranj?

Lucija: Volonteri dolaze iz raznih dijelova naše planete, najčešće iz Europe (najviše iz Poljske), no bilo je i onih iz Kanade, pa čak i Afrike. Redovnice, Misionarke La Saletta, unutar svetišta imaju svoje prostorije gdje živi određeni broj sestara. Također, tu žive i djevojke koje prolaze novicijat. Jedna od njih bila je i moja šefica u restoranu, a dolazi iz Myanmara.

Andrea: Osim velikog broja Francuza i Poljaka bilo je još Ukrajinaca, Rusa, Rumunja, Čeha, Mađara, Švicaraca, pa čak Kanađana i Amerikanaca… Teško je reći što ih sve dovodi na to predivno mjesto. Vjerujem da svi imaju svoje osobne razloge – od onih više duhovnih poput želje za davanjem na drugačiji način, štovanja Majke Božje La Salettske, pa do onih možda manje duhovnih kao što su putovanje, upoznavanje novih ljudi, stjecanje novih iskustava.

Predstavljanje države Mijanmar, internacionalna volonterska večer

Kako je raspoređen dan volontera?

Lucija: Nakon doručka slijedila je jutarnja smjena u restoranu. Inače nisam osoba koja najbolje funkcionira u jutarnjim satima, no u La Salettu mi ni jutarnje buđenje u 7.15 nije predstavljalo problem jer su mi se „baterije“ vrlo brzo punile, ponajviše u prekrasnoj prirodi. Nakon jutarnjeg rada i odmora sa ostalim volonterima, najčešće sam išla na misu, zatim malo šetala prirodom, otišla na ručak. Nakon ručka odrađivala sam drugu smjenu u restoranu. Popodnevne sate iskoristila bih za odmor u prirodi, odlazak do jezera ili za planinarenje. Nekoliko puta sam išla i na tečaj francuskog jezika. Nakon večernje smjene sam se družila s ostalim volonterima. Naglasila bih da je samo jedna aktivnost obavezna za sve volontere, a to je rad. Dakle, za mene je to bio rad u restoranu. U svim ostalim aktivnosti sudjelujete ako želite. S obzirom da uvijek iz svega želim izvući najviše, sudjelovala u gotovo svih aktivnostima.

Andrea: Dan obično započinje buđenjem u 7 sati. Do 8 h se doručkuje, zatim se kreće s poslom – barem u mom servisu. Naši voditelji bi nas podijelili u grupe i dodijelili poslove: mijenjanje posteljine, čišćenje kupaonice i toaleta, bacanje smeća, pospremanje kreveta, čišćenje podova. Trajanje posla ovisi o broju gostiju/hodočasnika koji dolaze u posjet svetištu. U pravilu posao traje šest sati. Radi se šest dana u tjednu. Sedmi dan je slobodan i često postoji mogućnost odlaska na organizirani izlet. Zadnji tjedan boravka u svetištu možete dobiti dva slobodna dana. Štošta se može obići u ta dva dana, a kao primjer bih spomenula moj izlet s Lucijom i našim prijateljem Rumunjem na kojem smo autostopom stigli do predivnog kanjona nacionalnog parka Verdon, udaljenog od La Salettea oko 180 km. Inače, u slobodno vrijeme običavali smo otići s ostalim volonterima negdje u obližnje planine. Alternativa takvim aktivnostima bila su brojna druženja uz razgovore i igre unutar svetišta. Posebno bih istaknula svakodnevne večernje mise u 20 sati koje bi završile procesijom svjetla, nakon kojih bi volonteri ostajali u zajedničkim prostorijama svetišta uz smijeh i priču do kasno u noć.

Andrea i Magdalena na vrhu Gargasa

Biste li mogle izdvojiti jednu crticu s volontiranja?

Lucija: Andrea je već spomenula. Naime, u zadnjem tjednu imale smo dva slobodna dana. Zajedno s Dariuem, grkokatoličkim bogoslovom iz Rumunjske, išli smo autostopom do najvećeg kanjona u Europi – Les Gorges du Verdon. U dva dana promijenili smo dvadesetk automobila, prošli tristotinjak kilometara i nismo imali ni jedno loše iskustvo. Dariu je znao francuski stoga nije bilo jezičnih barijera. Putovati negdje autostopom nije mi nikada bilo ni na kraj pameti, no prilikom volontiranja u La Salettu to mi je postalo najnormalnije. No naravno, uz pratnju muške osobe koja po mogućnosti zna francuski.

Dariu i Andrea traže prijevoz do sljedeće destinacije na dvodnevnom izletu

Kamo ići?

Andrea: Teško je izdvojiti samo jednu stvar. Uvijek se sjetim veselog raspoloženja koje je vladalo u našem servisu: pjesme, zvižduka i smijeha koji su odzvanjali hodnicima, svakodnevnih šala... Sjetim se i drugih uspomena poput ukusne hrane, opuštajućeg planinarenja, pogleda s vrha planina koji su se prostirali u daljine, a posebno mi u srcu leže trenutci provedeni u tzv. „Adoration room-u“ gdje je svatko, u svako doba dana ili noći, mogao podijeliti trenutke tišine i molitve pred izloženim Kristovim Tijelom. Jako su mi se svidjeli i izleti, večeri provedene u druženju s ostalima, glazba i ples, upoznavanje kulture, običaja i zemlja drugih volontera.

Kako se prijaviti za volontiranje? Je li jezik prepreka?

Lucija: Prijavljuje se preko e-pošte. Ako govorite engleski, francuski ili poljski tada jezik nije prepreka. Od triju navedenih, engleski je onaj s kojim sam se služila. Nažalost, neki od važnijih ljudi u La Salettu poput glavnog upravitelja i svećenika koji je zadužen za volontere govorili su samo francuski i poljski. No, uvijek postoji rješenje. U rujnu kad smo Andrea i ja volontirale u La Salettu se odvijao godišnji susret braće tj. redovnika Misionara Naše Gospe od La Salettea (Missionaries of Our Lady of La Salette). Upoznala sam brojnu braću i svećenike koji su došli iz cijelog svijeta (Filipini, Mijanmar, Kanada...). Svi su govorili engleski. I većina volontera govorila je engleski. Određen broj volontera bio je starije životne dobi, većina francuske nacionalnosti. S njima mi je bilo teško komunicirati jer nisu govorili engleski, no ponekad smo se čak i uspjeli sporazumjeti gestama i govorom tijela. Kad čovjek ima otvoreno srca, jezik ne predstavlja prepreku.

Andrea: Prvo se javite e-poštom, a zatim će vam oni poslati odgovor u kojem će vas pitati kako ste saznali za njih, koja je vaša motivacija/razlog za dolazak i tomu slično. Potom šalju obrasce koje trebate riješiti. Naša komunikacija s voditeljem volontera bila je francusko-engleska. On je pisao na francuskom, a mi na engleskom. Ne bih rekla da je jezik prepreka iako je bilo slučajeva kada smo morale tražiti posrednika u komunikaciji koji bi prevodio npr. s engleskog na poljski ili francuski. U biti, ne, sporazumijevanje nije predstavljalo problem.

Kako, koliko i na koji način iskustva s volontiranja, susreti, različiti poslovi utječu na vaš pogled na svijet i kreiranje zbilje?

Lucija: Svaki pojedini susret, svaki odlazak u prirodu, u planine, svaki susret s našim Gospodinom u molitvi i pjesmi, jutarnje ustajanje i rad, sve je to utjecalo na mene kao osobu i na moju izgradnju. Još sam se jednom uvjerila kako je svijet prepun dobrih ljudi koji bez obzira na svoje godine vole volontirati. Usto, uz minimalnu potrošnju, što je za nas studente iznimno važno, može se provesti prekrasnih mjesec dana na toliko nadahnjujućem mjestu.

Andrea: Volontiranje, osobito u nekoj drugoj zemlji, je samo po sebi zanimljivo i novo iskustvo. Osobno sam pronašla radost u toj raznolikoj grupi ljudi koji su dolazili iz raznih dijelova svijeta i koji su sa sobom donijeli svoje životne priče. Mislim da je to dobra prilika da, ukoliko s time imate problema, poradite na svojoj komunikaciji i odnosu prema onima drugačijima od vas. Svi smo bili pod istim krovom, zajedno smo blagovali i susretali se tijekom dana po hodnicima, u dvoranama, u kapeli, crkvi, u prirodi... bilo je ugodno. Potrebno je osvijestiti da je svaki čovjek poseban, jedinstven i da nikad ne smijemo sebe uzvisivati u odnosu prema drugima, a prilike koje donosi volontiranje u ovakvim situacijama sigurno daju materijala za promišljanje o tim i sličnim temama. Kad govorimo o radu, bilo mi je ponekad teško rano ustati i otići na posao, ali kada bih se natjerala i napokon počela s radom osjetila bih iskrenu radost. Pogotovo kad bi se Dawid („kolega“ sobar) počeo zezati i pjevušiti po hodniku i time pokrenuo opće veselje i šalu. Rad je svakako dobar način da ostanete i duhom jaki.

Volontirale ste u svetištu Majke Božje u La Salettu u francuskim Alpama. Možete li ukratko predstaviti to svetište?

Lucija: Svetište je udaljeno osamdesetak kilometara od Grenobla. To je marijansko svetište. Mirno hodočasničko mjesto. Tu nema dodatnih trgovina, restorana, hotela itd. Sve se nalazi unutar jednog kompleksa kojeg okružuju prekrasne Alpe s četiri vrha: Mont Planeau (1 804 m), Gargas (2 208 m), Chamoux (2 198 m) i Croix de Rougny (2 259 m). Marijino ukazanje dogodilo se 19. rujna 1846. Gospa se ukazala djevojčici i dječaku dok su čuvali krave na planini iznad La Salettea. Melanie Mathieu Calvat (15 god.) i Maximin Giraud (11 god.) bili su zapanjeni pojavom lijepe dame u krugu sjajnog svjetla divno odjevene, ali uplakane. Dala im je poruku upućenu „svom njezinom narodu“. Gospa se djeci najprije ukazala pored izvora u sjedećem položaju, glave uronjene u rukama, kao da zbog nečeg tuguje. Oko vrata na dvostrukom lančiću visio je križ s raspetim Isusom, a na rubovima križa visjela su kliješta i čekić. U jednoj velikoj poruci Gospa poziva sve ljude na obraćenje (molitva i post), da ne rade nedjeljom, jer u protivnom neće imati uroda u žitu, voću i krumpiru. Ako se ljudi ne okrenu Bogu, biti će proliveno mnogo krvi, a zemlju će pogoditi velike nevolje. Prozvali su je Notre-Dame de La Salette (Naša Gospa od La Salettea). Gospa se samo jednom ukazala djeci, ali razbuktala se velika pobožnost prema Mariji i nekoliko papa odobrilo je pobožnost, koja se tamo razvila. Ipak ovo svetište ne privlači veliki broj vjernika kao Lurd ili Fatima. Ukazanje je kao stvarno i istinito potvrdio tadašnji biskup biskupije Grenoble-Vienne, mons. Philibert de Bruillard 19. rujna 1951. godine.

Notre-Dame de La Salette (Naša Gospa od La Salettea)

Andrea: Od trenutka ukazanja, osamljeni planinski pašnjak postao je svetište u čast Gospe koji posjećuju brojni hodočasnici iz svih dijelova svijeta. Danas je La Salette svetište u čijem se sklopu nalaze bazilika, kapela, hotel i malo groblje u koje ukapaju preminulu Braću La Salettea.

Svetište Notre-Dame de La Salette

Kojim biste riječima zaokružile iskustvo koje ste proživjele volontirajući?

Lucija: Zaista sam sretna što sam imala prilike volontirati na tom nadahnjujućem mjestu. Izgleda da se pustolovina nastavila. Upravo sam neki dan u kuhinji studentskog doma susrela djevojku Olgu iz Poljske. Olga je sa mnom volontirala, a sada je došla u Zagreb na razmjenu studenata. Nisam mogla vjerovati. Svijet je stvarno malen!

Andrea: Na put sam krenula s nesigurnošću, uzbuđenjem i malenim strahom od nepoznatog. Vratila sam se s velikom radošću u srcu, pozitivnim utiscima i novim poznanstvima. Brzo se prilagođavate novim situacijama, sve se brzo odvija i, osobito na početku, imate osjećaj da morate sve vidjeti odjednom. Sama okolina – divna zelena brda na visini od 1 800 metara nadmorske visine, izoliranost i posebnost samog mjesta ukazanja – otvara vam prostor za druženje, ali i povlačenje u vlastite misli kroz kontemplaciju. La Salette je zaista bio jedno prekrasno iskustvo upravo zato što ga obavija milina i ozbiljnost. Uvijek ću pamtiti te dane provedene u svetištu Naše Majke od La Salettea.