Moje najdraže postignuće: diploma srca s Azurne obale!

diploma-srca
Nov 1, 2016
4 min read

Francuska: Azurna obala – Nica

Moje najdraže postignuće: diploma srca s Azurne obale!

Ivana Stražić Geljić tijekom poslijediplomskog studija biologije u Nici volontirala je u udruzi „Mir“. Donosimo njezino svjedočanstvo o susretima i razgovorima s beskućnicima Azurne obale.

Zovem se Ivana Stražić Geljić i imam 28 godina. Prije nekoliko godina diplomirala sam biologiju na PMF-u u Zagrebu i poželjela otići na postdiplomski studij u inozemstvo. Pronašla sam zanimljivu temu i stipendiju u Nantesu, zelenom gradu na sjeverozapadu Francuske. Bila sam jako uzbuđena i isplanirala sve detalje. No iz Nantesa je stigla vijest o suradnji sa Sveučilištem u Nici i moja mentorica imala je ideju da svoj postdiplomski radim u sunčanoj prijestolnici famozne Azurne obale. Nije mi svidjela ta ideja. Nimalo. Nisam osjećala baš nikakvu radost pri pomisli da tri godine provedem u Nici. Upravo suprotno, u meni su se izmjenjivali osjećaji ljutnje, razočaranja pa čak i pomisao na odustajanje od postdiplomskog sna. Nekako sam se preko volje u lipnju 2012. ugurala u avion za Nicu i provela dva sata plačući među oblacima i pitajući se: "Što je meni ovo trebalo? Ostaviti dom koji poznajem, sve mile i drage, budućeg supruga... i zamijeniti ih palmama i croissantima?!"

Ivana (prva slijeva) s volonterima udruge "Mir"

Prva volonterska misija s udrugom „Mir“

Nica mi se činila hladna, prljava, skupa, ukratko promašena! Ni početak postdiplomskog nije bio zamišljeno sjajan. Pitala sam Boga zašto me ovdje doveo? Zar stvarno ovdje ima nešto za mene? Nakon mjesec dana otišla sam na misu u svoju novu župu na periferiji grada. Vjerojatno više iz osjećaja nedjeljne dužnosti nego iz zahvale Bogu za to što mi daje... jer to nikako nije bilo ono što sam sanjala. Živjela sam kod jedne stare bake Slovenke u muslimanskom getu. Na misi se okupilo tridesetak duša pa je moja mala slavenska pojava odmah bila uočena. Nakon mise prišao mi je Aubin, volonter iz Burkine Faso i pitao bi li imam slobodnog vremena pridružiti se njegovoj udruzi u dijeljenju hrane beskućnicima. Bilo me strah da je to nekakva prevara pa sam iz dubine svoje ograničenosti i predrasuda rekla: „Ne, ne! Ja u Nici imam ozbiljnog posla! Nemam vremena!" Aubin je inzistirao: "Ali to je ponedjeljkom i subotom navečer od 19 do 22." Hm...Da, teoretski sam slobodna, ali bio je sumnjiv pa sam diplomatski promrmljala da ću razmisliti... Sljedećeg jutra ta ideja me ipak kopkala. Sjetila sam se srednjoškolskog volontiranja u javnoj kuhinji sestara Majke Terezije u Zagrebu i koliko me se bio dojmio taj rad. Boreći se dijelom sa strahom, a dijelom s predrasudama, otišla sam tu večer na svoju prvu volontersku misiju s udrugom „Mir“.

Volonteri Udruge "Mir" dva puta tjedno dijele obroke na ulicama Nice

Susret s materijalno najsiromašnijima na Azurnoj obali

Ni u zadnjem zaslijepljenom komadiću svog malog mozga nisam slutila kako će mi „Mir“ izbrisati sve predrasude i granice i otvoriti moje srce evanđelju siromaštva... Ja danas više nisam u stanju baciti ručak koji se nije pojeo, kupiti novu ljubičastu pašminu jer još tu boju nemam ili novi auto zato što je brži...Susret s materijalno najsiromašnijima na Azurnoj obali uzburkao je svaki dio moga bića i otada više ne dišem isto.

S prvih nekoliko misija vraćala sam se doma plačući, suosjećajući (kao da sam bila sposobna razumjeti nekog tko živi na ulici ili u ovisnosti!) i s odlukom da, naravno spasim svijet! Ja sam ta koja će se boriti protiv socijalne nepravde, protiv lošeg postupanja prema imigrantima, protiv maloljetničkog rada, prostitucije i droge! To će biti moja borba...

Susret s Isusom

A zapravo sve što je Gospodin htio od mene u Nici je da porazim samu sebe; da se odreknem ideje da siromašan znači isto što i prljav, da umre svaka odbojnost prema beskućničkim rukama koje su me samo htjele pozdraviti kao svako drugo ljudsko biće. Planina se odvalila u meni kad sam prvi put staroj simpatičnoj ciganki Anti dopustila da me poljubi u obraz. Da, ostala sam živa! Življa nego ikad jer sam shvatila da me Gospodin šalje u „Mir“ ne da bih dijelila sendvič, salatu i konzerve, već jednostavno - ljubav! Zvuči izlizano, zar ne? Pa opet, trebalo mi je vremena da shvatim da sam dvaput tjedno pozvana dijeliti toplinu svojih ruku, osmijeh i zainteresirano pitanje: kako si danas? Njihova lica postala su mi najdraži suputnici života u Nici. Više nisam bila Ivana koja je došla tamo na postdiplomski studij. On je postao sasvim sekundaran. Vrhunac svakog mog tjedna bio je susret i razgovor s onim najbogatijim što sam mogla sresti na Azurnoj obali - živim Isusom u liku beskućnika i gladnoga. Od tog lika naučila sam najvažnije lekcije s postdiplomskog pa je i moje najdraže postignuće danas - diploma srca s Azurne obale!

Udruga „Mir“ i otac Patrick Bruzzone- Poupy

Više od 20 godina, u jednoj od najsiromašnijih četvrti Nice, Ariane, za najsiromašnije brine otac Patrick Bruzzone - Poupy i udruga „Mir“. Riječ »mir« francuski jezik ne poznaje. No, otac Poupy ju je zapazio. Zbilo se to tijekom posjeta Međugorju. Obratio se i vrativši se u Francusku osnovao je udrugu »Mir«. Uslijedio je i svećenički poziv. Danas, volonteri udruge dva puta tjedno u večernjim satima dijele hranu na ulicama Nice. Dijele se sendviči, topli obrok, desert. Kava i čaj. A volonter može biti svatko: od najmanjih do onih malo starijih. U susretu s beskućnicima primijetili su da se neki od njih srame ući u crkvu ili pak zaborave na Isusa. Stoga su odlučili crkvu dovesti k njima. Otac Poupy pronašao je autobus kojeg su prenamijenili u kapelicu. Nazvali su je »Naša Gospa od Ulice«. Svaki mjesec odlaze na jedan od glavnih gradskih trgova i slave misu s beskućnicima