Krhkost je u srži čovjeka! (I. dio)

Povodom 50. rođendana „Arke“ (1964. – 2014.)

Jean Vanier već 50 godina dijeli život s osobama s intelektualnim teškoćama. Sve je počelo 1964. kada je kupio trošnu kućicu u malenom selu Trosly-Breuil sjeverno od Pariza i pozvao Raphaëla i Philippea da dođu živjeti s njime.

S Vanierom je razgovarala novinarka Chantal Cabé za posebno izdanje francuskog časopisa La Vie posvećenog krhkosti: „Oser la fragilité“ („Usuditi se biti krhak“). Donosimo prijevod tog intervjua.

Prihvatiti krhkost, za Vaniera, znači pružiti si mogućnost stupanja u odnos s drugim; potrebitost u društvu koje nastoji odbaciti one koji odudaraju od norme.

• Jesmo li svi prije ili kasnije osuđeni na krhkost?

Krhkost je u srži čovjeka. Sve počinje s malim djetetom u majčinoj utrobi koje je posebno ranjivo. Ne može se braniti, a ako nije željeno mogu ga pobaciti. Zatim provodi devet mjeseci u utrobi majke te slijedi jedinstven susret s mamom i tatom. Za njega, temeljni oslonac ljudskog života je taj trenutak velike sigurnosti. Taj odlučujući susret s onim koji ga voli u njegovoj krhkosti, štiti ga, trudi se da napreduje, smatra ga lijepim. Ako malo dijete nije voljeno, ako nije zaštićeno, ako živi u konfliktnoj okolini, postoji stvarna opasnost za njega. Napokon, odrastajući, malo-pomalo počinje se braniti. Ali ta ista krhkosti s početka ostaje… sve do kraja njegova života.

• Kako postati čovjekom usprkos našim promašajima i slabostima?

Prihvaćajući svoju i krhku i snažnu stranu. Postati čovjekom znači prihvatiti da u nama postoji jedan mračan svijet, znati da smo smrtni i shvatiti da nismo mi oni koji upravljaju životom, pisanim velikim Ž. Primili smo život i jednog dana ćemo umrijeti. Trebamo također prihvatiti i krhkost drugoga: da treba pomoć, blizinu i ima potrebu biti voljen. Svi smo mi jako krhki i slabi. Ako nismo voljeni i poštovani, prijeti nam opasnost jer tjeskoba nas brzo zahvaća. Tjeskoba rađa nasilje, alkoholizam i sva druga bježanja. S druge strane, život je nevjerojatna mješavina snage i nemoći. Ako se porežem, sam život može izliječiti ranu (iako i lijekovi mogu pomoći). Nije li to čudesno?

• Zašto nam je toliko teško prihvatiti našu krhkost i govoriti o njoj?

Kad mi kažeš da si krhak, to je poziv da trebam nešto učiniti. Međutim, nemam ni vremena ni sposobnosti da te slušam. Živimo u društvu u kojem ne odvajamo vrijeme za susret. Štoviše, ako previše govoriš o svojoj krhkosti, na poslu te nitko neće prihvatiti. Toleriraju se samo oni otporni, jaki, uvijek kompetentni, koji se ne razbolijevaju i žene koje nemaju previše djece.

• Je li pokazivanje vlastite naravi vidljivije u obiteljskom okruženju?

Sve ovisi o tome ima li nježnosti. Recimo, muž koji se vraća kući, sjeda pred televizor i otvara novine bez pozdrava ženi, boji se pokazati svoju krhkost jer vjeruje da se mora pokazati jakim i sposobnim. Tu nastupa nježnost, odnosno prihvaćanje drugoga onakvim kakav jest. Ako si ranjiv i krhak branit ćeš se, burno reagirati, ali ako te dobro poznajem, tvoje reakcije mi neće smetati. Isto tako, ako osoba klekne da bi se igrala vlakića sa svojom djecom, to znači da je ušla u svijet nježnosti.

• Koja je to nježnost toliko potrebna da bismo prihvatili krhkost?

Nježnost je dijete koje treba dodirnuti s blagošću. Nježnost kaže: „Ne boj se!“. Biti nježan znači razotkriti se, pustiti da se sruše prepreke. Najvećom mogućom nježnošću približavamo se nekome tko je bio duboko povrijeđen jer nježnost nije samo gesta ruku, ona je u pogledu, slušanju, u držanju tijela. Ona je poruka, način komunikacije koji ti kaže da si dragocjen, koji ti otkriva da si ljepši nego što se usudiš vjerovati; nježnost je način pristupanja, a zatim slušanja cijelim tijelom. Nježnost je iskazivanje časti drugome.

• Prepoznati svoju krhkost, nije li to jedini put da se istinski otvorimo drugima?

Da, uz uvjet da drugi mogu prihvatiti moju krhkost; da bi mogla postojati veza povjerenja u srži svakoga odnosa. Jer kako mogu prihvatiti vlastitu krhkost ako je ti ne prihvaćaš? Vrlo konkretno mislim na neke osobe s intelektualnim teškoćama koje dolaze u Arku sa svojim nasiljem jer su često u školi bile prezirane, a u vlastitoj obitelji odbacivane, gdje se nije željelo „nekoga takvoga“. „Postani ono što mi želimo da budeš“, na to se svode priče mnogih osoba s intelektualnim teškoćama, ali i također priče mnogih krhkih osoba koje su bile ponižene, kao što su imigranti, starije osobe i drugi.

• Je li danas naše društvo manje od ostalih spremno prihvatiti naše slabosti?

Živimo u svijetu kompetencije i uspjeha. Neka mjesta u Francuskoj imaju više od 40 % nezaposlenih mladih, dok je prosjek 20 %. Bez protekcije i bez kompetencija mladi ne nalaze posao. Kako prihvatiti sebe ako me nitko ne želi? Postoji rizik od stvaranja svijeta u kojem se hvali jedino snaga i kompetencija. Suvremeni Zapadnjak je zatvoren u rastućem strahu koji počiva na vjerovanju: da bi me drugi prihvatili, moram „biti prihvatljiv“. I tako društvo umjesto da bude mjesto zajedništva, zaštite gdje najslabiji mogu biti najviše zaštićeni, postaje mjesto isključivosti gdje se ljudsko biće odmjerava odgovarajućom normom da se vidi ima li mogućnosti u takvom prijetećem okruženju jakih za prihvatljiv život.

• Može li težnja „da se bude u normi“ postati tiranska?

Ta normalnost, postavljena za većinu kao nužna za život, zapravo riskira da postane tiranska. U društvu u kojem svatko mora uspjeti na isti način: Kako prihvatiti drugoga, različitoga? Uočavam opasnost kada roditelji imaju ideju što bi trebalo biti njihovo dijete. Kada neki mladi asistenti koji su došli u Arku nakon tri godine odluče posvetiti cijeli život takvom angažmanu, njihovi roditelji se razbjesne jer ne mogu pojmiti takav život za svoje dijete. Društveni običaji jedne grupe zasigurno daju sigurnost, ali nas istovremeno zatvaraju u svoje okove: tiranija normalnosti ostavlja malo prostora da budemo ono što jesmo, za krhkost. Normalnost zatvara ljude u sebe. I izlaže riziku rušenje solidarnosti; dara slušanja drugoga i drugačijega, riskira da u drugome ne vidimo važnu i dragocjenu osobu.

---

Završetak prvog djela

Jean Vanier (1928.) je filozof, pisac i humanist. Godine 1964. osnovao je „Arku“, zajednicu u kojoj dijele život osobe sa i bez intelektualnih teškoća. Vanier je, također s Marie-Hélène Mathieu, osnivač „Vjere i svjetla“, kršćanskog pokreta koji organizira susrete osoba s intelektualnim teškoćama, njihovih obitelji i prijatelja.

„Arka“ je danas međunarodna mreža zajednica prisutna u 40 zemalja i na 5 kontinenata.

I u Zagrebu je prisutna pet godina. Zajednica djeluje u zagrebačkoj Dubravi i okuplja 20-ak članova, osoba sa i bez intelektualnih teškoća. „Arka“ pruža konkretnu podršku osobama s intelektualnim teškoćama koje žive u obitelji kao i u instituciji. Organizira radne aktivnosti, poslijepodnevne i večernje susrete, vikend programe da roditelji mogu predahnuti, daje podrška obiteljima osoba s teškim višestrukim teškoćama. Pored toga, okuplja za svojim stolom mlade prijatelje, studente, susjede... gdje osobe s intelektualnim teškoćama svojom jednostavnošću ruše mnoge barijere među ljudima i tako uvode u svijet odnosa u kojima se ranjivost ljudske osobe prepoznaje kao dar.

Ivana Šimunić u suradnji s Jelenom Grabovac

foto: © L'Arche Internationale; L'Arche en France

#krhkost