Usponom na brdašce Taizéa započeti pomirenje

Povodom 75. rođendana Zajednice braće iz Taizéa (1940. - 2015.)

Prije 75 godina brat Roger je utemeljio Zajednicu braće u malom francuskom selu Taizé. Zajednica s istim marom i danas traži pomirenje i okuplja mlade različitih vjerskih korijena i identiteta. Valentina Čančić prisjeća se brata Rogera i piše o njegovoj baštini koju je prije svega darovao mladima.

Brat Roger (1915., Provence ˗ 2005., Taizé), punim imenom Roger Louis Schutz-Marsauche, ostavio je neizbrisiv trag u životima ljudi koji su ga imali priliku upoznati. Pritom osobito mislim na generacije mladih koje su desetljećima hodočastile i hodočaste u Taizé. Brat Roger je iza sebe ostavio ogromno nasljeđe.

Bakino svjedočanstvo života udarilo je pečat njegovom životu

Od ranog djetinjstva na brata Rogera je bitno, gotovo u cijelosti na njegovu buduću misao o Taizéu, utjecala njegova baka Marie-Louise koja je živjela u sjevernoj Francuskoj gdje je doživjela sve strahote Prvog svjetskog rata. Nikako nije mogla pojmiti da kršćani u Europi ubijaju jedni druge. Ovo je jedan od trenutaka koji se duboko ukorijenio u svijesti mladog Rogera. Na prvom Europskom susretu mladih u Rimu 1980., u prepunoj bazilici svetoga Petra, mladim hodočasnicima brat Roger se obratio ovim riječima: „Životno svjedočanstvo moje bake pokazalo mi je sasvim konkretan put. Njezina odluka da u Prvom svjetskom ratu primi siromahe i da u sebi samoj traži pomirdbu dalo je pečat cijelom mom životu. Pronašao sam svoj identitet kao kršćanin u tome da vjeru moga podrijetla pomirim s tajnom katoličke vjere, a da pri tom ne prekinem zajedništvo ni s kim.“ Uvjereno je tvrdio da će samo ekumenizam hranjen Riječju Božjom i slavljenjem Euharistije, molitvom i kontemplacijom moći zbližiti kršćane i stvoriti jedinstvo, onako kako je to Isus želio.

Jednostavnost srca i života

Vjerujem da nas samo suosjećanje osposobljuje da vidimo drugog onakvim kakav on uistinu jest. Gledanje s ljubavlju nazire u svakoj osobi duboku ljepotu ljudske duše. Moram priznati da je upravo gledanje s ljubavlju prečesto teško postići. No nije nemoguće. Jednostavnost srca, koja je bila u samoj srži osobe brata Rogera, čini nas osjetljivima na najsiromašnije, na one koji pate, a posebno na bol djece jer su djeca ranjiva i nezaštićena. Za djecu je istina očigledna. Ona ne ovisi o razmišljanju. Ono što kažu za njih je jednostavno i jasno, i začuđeni su da drugi to ne osjećaju na isti način. Za djecu realnost nije nejasna kao što je to često za nas odrasle. Oni jednostavno vide kroz nju. Upravo zato se brat Roger osjećao tako dobro u društvu djece jer ona doživljavaju stvari s istom neposrednošću; ne mogu se zaštititi i ne mogu vjerovati u ono komplicirano, njihovo se srce okreće onome što ih dirne. Tako je i život u Taizéu od početka bio jednostavan, kako je to želio brat Roger. Za njega, živjeti jednostavno i siromašno, značilo je živjeti intenzivnije, s više mašte, prepoznati tajne jednostavne ljepote stvaranja, zajednički dijeliti ono što je svima na raspolaganju, odustati od gomilanja zaliha.

„Je suis un pauvre“ - nije skrivao svoju ranjivost

Govorilo se da je imao univerzalno srce, srce puno zapanjujuće dobrote. I to se zbilja moglo pročitati na njegovom licu. Licu obasjanom nekom posebnom blagošću. Nježnošću. Krhkošću. Dobrota srca nije prazna riječ, nego sila koja može preobraziti svijet jer je kroz nju Bog na djelu. Suočivši se sa zlom, dobrota srca je ranjiva stvarnost, no život koji je brat Roger dao za druge, obećanje je da će Božji mir imati zadnju riječ za svakoga na našem svijetu. Brat Roger često se pozivao na Blaženstva i ponekad bi rekao o sebi: „Je suis un pauvre/Ja sam siromah.“ Nije skrivao svoju ranjivost. Jedan od razloga zašto je brat Roger odabrao ostati u Taizéu je susret sa siromašnom ženom koja mu se obratila i zamolila ga da ostane s njima jer su tako sami. Objasnio je to riječima: „Krist govori kroz siromahe i dobro je poslušati ih. Doticaj s njima čuva vjeru da ne postane neodređena i nestvarna“' Svakodnevno su mu dolazile izbjeglice, među njima i Židovi, koje su skrivali i hranili onime što su imali: juhom od kopriva i puževima. Nije bilo tekuće vode, tako da su po pitku vodu morali ići do seoskog zdenca. No bratu Rogeru je jedino bilo važno pokušati učiniti sve kako bi onima oko njih život učinili lijepim. Brat Roger je uvijek govorio hrabreći ljude i pozivajući ih na povjerenje i spremnost na pomirenje: „Onaj tko ima duboko povjerenje, on ne izmiče odgovornosti nego pronalazi svoje mjesto ondje gdje je društvo poljuljano ili rasklimano. Spreman je na rizike i ne dopušta da ga zaustave porazi.“ A pomirenje pak, ono se ostvaruje samo borbom i to borbom sa samim sobom.

Govorilo se da je imao univerzalno srce, srce puno zapanjujuće dobrote. I to se zbilja moglo pročitati na njegovom licu. Licu obasjanom nekom posebnom blagošću. Nježnošću. Krhkošću. / Foto: S. Leutenegger, (c) Ateliers et Presses de Taizé

Čovjek koji je uvijek bio spreman slušati mlade

Taizé, to maleno selo neizmjerne važnosti za mnoge mlade diljem svijeta, predstavlja neizmjerno svjedočanstvo povjerenja u mlade. Taizé nije atrakcija, nego izazov. Taizé je mjesto gdje sami morate nešto učiniti. Ponajviše sa samim sobom. Kršćanski život zasigurno zahtijeva tišinu i samoću, kako je Isus rekao: „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.“ (Mt 6, 6). Ali potreban je i razgovor, susreti, razmjena iskustava. Kršćanski život se ne živi u izolaciji. Krštenjem svi pripadamo istom, jednom, uskrslom Kristu. Duh je duša i dah koji oživljuje tijelo pa ono raste u cjelini. Za brata Rogera potraga za pomirenjem među kršćanima nije bila tema za razmatranje; bilo je to nešto očigledno što treba učiniti. Za njega je iznad svega bilo važno živjeti Evanđelje i prenositi ga drugima, a Evanđelje se može živjeti samo u zajedništvu. Biti izdvojen nema smisla. Mnogi su mladi dolazeći u Taizé o bratu Rogeru stvorili sliku čovjeka koji je uvijek bio spreman slušati ih, svake večeri nakon molitve u crkvi, satima ako je potrebno. A kada je postao prekrhak i preumoran da bi svakoga saslušao, i dalje je nastavio navečer ostajati u crkvi dajući jednostavan blagoslov onima koji bi mu prišli stavljajući ruku na njihova čela.

Mali, ali vidljiv znak pomirenja - prispodoba zajedništva

Jedna od njegovih stalnih preokupacija bila je učiniti zajednišvo pristupačnim mladima i maknuti prepreke s njihovog puta. Bio je potpuno svjestan da je jedna od najvećih prepreka promatrati Boga kao strogog suca koji izaziva strah. Intuicija je u njemu postajala sve jasnija, i učinio je sve što je mogao kako bi je prenosio svojim vlastitim životom: „Bog može samo ljubiti“. To je primarni poziv Taizéa, biti ono što je on nazivao prispodobom zajedništva, mali, ali vidljiv znak pomirenja. No redovnički je život nestao iz reformiranih Crkava, a on je došao iz protestantske obitelji. Tako je, ne odričući se svog porijekla, stvorio Zajednicu čiji su korijeni bili u nepodijeljenoj Crkvi iz vremena prije nastanka protestantizma, a čije je samo postojanje bilo neraskidivo povezano s katoličkom i pravoslavnom tradicijom.

Potreba za konkretnim

Brat Roger je stalno tragao za načinima kako dati konkretan oblik srdačnom suosjećanju, osobito prema siromašnima. Volio je citirati svetog Augustina: „Ljubite, i recite to svojim životom.“ To ga je ponekad vodilo do iznenađujućih koraka. Jednom se prilikom vratio iz Kalkute s bebom u rukama, malenom djevojčicom koju mu je povjerila Majka Tereza u nadi da će odlazak u Europu spasiti njezin život, što se pokazalo točnim. Također je u Taizéu primio i pomogao smjestiti dvije udovice iz Vijetnama, s njihovo puno djece, koje je upoznao dok je bio u posjetu jednom izbjegličkom kampu na Tajlandu.

Marie-Sonaly i njezin kum

Meni osobno jedan od najljepših događaja u životu brata Rogera jest priča o susretu malene djevojčice iz Kalkute, Marie-Sonaly. Naime, brat Roger se pridružio majci Terezi u Kalkuti kako bi se brinuo za bolesnu i umiruću djecu. Od početka je zavolio malenu, tada četveromjesečnu Marie-Sonaly, čija je majka umrla pri porođaju i za koju su rekli da neće izdržati pod nasrtajima zimskih virusa. Brat Roger ju je uzeo u naručje i ona je reagirala na njegov dodir i glas. Tada je jedna osoba rekla bratu Rogeru: „Vidite kako se već vezala uz vas. Uzmite je u Europu. Ovdje neće preživjeti“. Poduzeti su koraci da se dobiju papiri te da malena djevojčica pođe s braćom u Europu. I uspjeli su dobiti papire te je malena Marie po dolasku u Pariz odmah bila pregledana od specijalista. Bila je blizu smrti. Što god je popila ili pojela, povratila bi. Brat Roger je pričao: „Usnula bi samo u mome naručju. A kad bih joj nešto pjevušio, prepoznala bi moj glas.“ I dok je pisao i radio za svojim radnim stolom, Marie-Sonaly bi mu spavala u krilu. Malena se oporavila i uz njega odrastala. On je bio njezin oslonac, njezin kum. Međutim, nakon nekoliko godina, brat Roger se zarazio nekim virusom radeći u siromašnoj četvrti na Haitiju. Morao je operirati oči. U Taizé se vratio posve umoran. Kada ga je Marie ugledala, primila ga je čvrsto za ruku i zamolila ga da ju ne ostavi. Nakon toga, brat Roger je rekao: „Ako ikada zamolim Boga da mi produži život, bilo bi to zbog nje. Ona je tako vezana uz mene, a još je odviše mlada za takav raskid.“

Potreba za konkretnim - ta je njegova osobina bila vidljiva i u njegovom daru za uređenje soba ili kuća. Nije volio konstruirati zgrade. Kad je to bilo apsolutno nužno, morale su biti posve jednostavne, vrlo niske i, po mogućnosti, sagrađene od već rabljenog materijala. No, volio je preuređivati prostore. S vrlo malo je pokušavao stvoriti ljepotu. U određenom se trenutku u Taizéu morala sagraditi nova crkva, no on se tom projektu dugo opirao, a kasnije je stalno prilagođavao i mijenjao uređenje. Kao što je običavao reći, voljeli bismo učiniti sve kako bismo onima oko nas život učinili lijepim.

Taizé - izvor vode

Tijekom svog posjeta 1986. godine papa Ivan Pavao II. mladima je objasnio što je za njega Taizé: „ … kroz Taizé se prolazi kao netko tko prolazi pored izvora vode. Putnik zastaje, gasi svoju žeđ na izvoru i nastavlja svojim putem. Braća iz Zajednice ne žele vas zadržati. Žele vam omogućiti da se u molitvi i tišini, napijete žive vode koju je Krist obećao, da spoznate njegovu nazočnost, da se odazovete njegovu pozivu, zatim da iznova krenete svjedočiti njegovu ljubav te služiti svojoj braći i sestrama u vašim župama, školama i fakultetima, i na svim vašim radnim mjestima.“

Svake godine tisuće mladih i dalje hodočasti na brdašce Taizéa. I sama vjerujem da je to doista dar Duha Svetoga današnjoj Crkvi.

Valentina Čančić, prof.

Foto: S. Leutenegger, (c) Ateliers et Presses de Taizé

Valentina Čančić, odlazi od svoje 16. godine provesti ljetnih tjedan dana na malenome brežuljku u srcu Burgundije, gdje se smjestilo seoce Taizé. Od 2001. do 2005., s izuzetkom 2003. godine, ima priliku biti u blizini brata Rogera, utemeljitelja Zajednice braće iz Taizéa. Brat Roger je za vrijeme podnevnih i večernjih molitava osobno čitao svoje meditacije te je uvijek, poslije svake večernje molitve, koliko bi mu to već snaga dopuštala, ostajao u Crkvi Pomirenja u kratkom razgovoru s mladima ili dijeleći blagoslov stavljanjem znaka križa na čela brojnih mladih koji su mu prilazili. I Valentina je bila jedna od tih mladih.

#susret