Učiti jezik, razmjenjivati iskustva... volontirajući u francuskim svetištima - zašto ne?

Intervju s Martom Vlaić, studenticom engleskoga i francuskoga jezika i književnosti, volonterkom u francuskim svetištima.

„Kad volontiram, plaćam si kartu i džeparac. I to je to! Zauzvrat dobijem mogućnost pomaganja, neponovljivo iskustvo, druženje, izlete, rad s ljudima, duhovnu obnovu, učenje jezika... Neprocjenjivo!“

• Za početak, molim te, predstavi se čitateljima.

Ja sam Marta, studentica pete godine engleskoga i francuskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Budući da volim jezike i studiram ih, od prve godine fakulteta svako ljeto provodim barem mjesec dana u Francuskoj, volontirajući u nekome od njihovih brojnih svetišta.

• Kako znam, volontiraš već četvrto ljeto za redom – 2007. godine bila si u La Sallettu, u Lurdu 2008., potom u Lisieuxu, vratila si se iz Paray-le-Moniala... Kako je sve počelo?

Dakle na prvoj godini jedna profesorica pročitala nam je dopis koji je dobila iz La Salettea. Svetište je dopis poslalo na adresu fakulteta znajući da često upravo studenti iz zemalja »Istočne Europe«, iako smo mi u Srednjoj Europi, koji studiraju francuski ljeti dolaze volontirati, da bi vježbali jezik. Iskreno, tad sam mislila da nitko neće htjeti, jer nisam još poznavala svoje kolege te nisam znala ima li među njima netko tko je vjernik i tko bi htio zaista ići volontirati. Ali bila sam u krivu. Na kraju smo se okupile nas četiri: Jelena Jozipović, Jelena Krilanović, Žana Slišković i ja. Danas su to moje vrlo bliske prijateljice, a najviše smo se zbližile zahvaljujući baš tim dvama volontiranjima, u La Saletteu 2007. i Lurdu 2008. godine. Ljeto nakon toga Žana i Jelena Krilanović nisu mogle ići volontirati jer su imale druge obveze, ali Jelena Jozipović i ja smo nastavile te smo otišle u Lisieux, u svetište svete Male Terezije. A ovo ljeto odlučila sam sama otići u Paray-le-Monial, u svetište Presvetog srca Isusova i volontirati u sklopu ljetnoga duhovnog programa Zajednice Emanuel, a zatim i u Lisieux. Dakle ukupno dva mjeseca.

• Možeš li ukratko što reći o svetištima Paray-le-Monial i Lisieux?

Paray-le-Monial je svetište Presvetog srca Isusova. To je vrlo šarmantan mali grad u Burgundiji, prekrasnoj zelenoj pokrajini, poznatoj po puževima i pašnjacima između Dijona i Lyona. U Paray-le-Monialu postoji samostan Reda pohođenja Marijina, koji su osnovali sv. Franjo Saleški i sv. Ivana de Chantal, a u kojem je živjela u 17. st. sveta Margareta Marija Alacoque. To je bila skromna redovnica kojoj se ukazivao sam Isus i pokazao joj svoje Presveto srce te joj povjerio brigu da se po cijelom svijetu proširi njegovo štovanje. Svi su u njezino vrijeme mislili da je luda, opsjednuta, da izmišlja i ne poštuje pravila svojeg reda, koji toliko naglašava poniznost i mrtvljenje sama sebe. Zato danas sestre koje žive u njezinu samostanu, a ima ih 15-ak, kažu da je do danas ostao sačuvan mozak, upravo zato da Bog svijetu pokaže da je ona koju su svi smatrali ludom bila u pravu. Paray-le-Monial je veliko hodočasničko mjesto i mjesto velikih milosti.

Lisieux je, nažalost, Hrvatima gotovo nepoznat, i mislim da je to drugo svetište po posjećenosti u Francuskoj nakon Lurda. To je grad u kojem je odrasla sveta Mala Terezija, svetica koju možete sresti u brojnim crkvama u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj, i u kojem je umrla kao karmelićanka. Dakle u gradu možete posjetiti njezin samostan, kuću u kojoj je živjela s obitelji, crkvu u koju je išla na misu, prekrasnu gotičku katedralu i najvažnije – baziliku koja joj je izgrađena u čast. Ima zaista hodočasnika koji dolaze u Lisieux iz cijelog svijeta, pogotovo krajem rujna, kad se odvija cijeli tjedan svečanosti u Terezijinu čast. I jedan poseban detalj: prije dvije godine i Terezijini roditelji, Luj i Zelija, postali su blaženicima! To je drugi bračni par u povijesti Crkve koji je proglašen blaženim. Lisieux se nalazi samo dva sata vožnje od Pariza, u prekrasnoj Normandiji, nedaleko od poznata otočića – svetišta Le Mont-Saint-Michela (Gora sv. Mihaela), što bi bila lijepa ruta za hodočašća. Već smo sretale Hrvate u Lurdu, u Paray-le-Monialu, a bilo ih je i u La Saletteu – ali ne i u Lisieuxu. Ideja za organizatore: otkrijte i Lisieux!

• Iz godine u godinu ponovno se odlučuješ za volontiranje, kakva su tvoja iskustva?

Moja iskustva su odlična. Zato i svake godine nastavljam. Iskreno, nakon te prve godine toliko mi se svidjelo volontiranje da mi je sada ljeto bez volontiranja prazno. Postalo mi je tradicija otići u Francusku na barem mjesec dana i volontirati u nekome novom svetištu. Tako mogu otkrivati i različite dijelove Francuske... Svugdje smo imale (dakle ne samo ja, nego i moje prijateljice, a i drugi ljudi s kojima smo se sretale) vrlo pozitivna iskustva, zapravo, i više od toga. Nešto nezamjenjivo, što nas je bez sumnje izgradilo kao osobe.

• Kako su organizirani volonteri u francuskim svetištima u kojima si boravila?

To se razlikuje od svetišta do svetišta, a ovisi i o vrsti posla koja se tamo obavlja. U La Saletteu i Paray-le-Monialu radila sam fizičke poslove, u prvom sam radila u restoranu, a u drugome u skladištu pri kuhinji, dok sam u Liseuxu i Lurdu davala informacije hodočasnicima i vodila obilaske bazilike sv. Terezije. U svakom slučaju, uvijek postoji osoba koja je odgovorna za volontere, a zaista su u svim svetištima uvijek bili prema nama vrlo prijateljski raspoloženi i ljudi koji tamo rade cijele godine, dakle stalni zaposlenici. U Paray-le-Monialu i Lisieuxu posebno se osjeća ta prisutnost »odgovornih« među volonterima, jer su zaista bili svakodnevno s nama, išli na izlete, plesali, jeli, zabavljali se.

• Odakle dolaze volonteri? Što ih dovodi na volontiranje u svetištima?

To opet ovisi o svetištu, ali općenito mogu reći da ima uvijek znatan udio Francuza. To su obično stariji ljudi, umirovljenici, koji dolaze tijekom godine i provode u svetištu tjedan ili dva da pomognu, ali i da se pritom druže i iskoriste blizinu svetišta za osobnu duhovnu obnovu. I to je nešto što sam otkrila u Francuskoj. Kod nas nema mnogo umirovljenika koji odlaze pomagati u svetišta, a mislim da bi to bila dobra ideja i da bi tamo mogli mnogo primiti. Dakle umirovljenici obično dolaze tijekom godine, dok je ljeto pridržano uglavnom mladima (koji tijekom godine studiraju ili idu u školu, pa nemaju vremena za volontiranje). Ima ih iz cijele Francuske, ali i iz drugih država, iz cijelog svijeta. Dosada jedino nisam upoznala nikoga iz Australije. Osim ako se Nova Kaledonija ne računa kao dio australskoga kontinenta; naime odande je bio Frédéric, kojeg sam upoznala u Paray-le-Monialu. Volonteri koji dolaze u svetišta u kojima sam bila to čine iz istih razloga kao i ja: radi pomaganja, druženja, duhovne obnove (koju omogućuje svetište u koje ideš), upoznavanja novih ljudi, izgrađivanja sebe kao osobe, otkrivanja novih spoznaja o sebi i o drugima... To je stvarno uvijek super iskustvo. Ne možete to razumjeti dok ne doživite.

• Što volonter radi? Možeš li opisati jedan dan?

Odmah mi pada na pamet jedna stvar: buđenje je dosta individualno. Dakle dan obično počinje zajutarkom, oko 7.30, 8, 9 sati, ovisno o tome kad se radi. U Paray-le-Monialu smo imali jednu super naviku: jutarnju molitvu zahvaljivanja Bogu, gdje bismo se svi nakon zajutarka okupili u kapelici i pjevali pjesme (tako sam mnoge i naučila, a većina ih je od Zajednice Emanuel), a zatim bismo slavili misu te onda počinjali radni dan, svatko prema svojem rasporedu. U Lisieuxu nije bilo nešto takvo organizirano ujutro, ali smo obično svi išli na misu prije posla, i tako svaki dan, što mi je jedan od najljepših aspekata volontiranja i navika koju bih htjela zadržati tijekom cijele godine, ne samo za vrijeme ljeta. Zatim se radi, a stanka za ručak uvijek je oko 12 sati, kad se svi skupimo i zajedno jedemo, a to je i prigoda za razgovor, šale... U Paray-le-Monialu je to bilo posebno izraženo jer je bilo šezdesetak volontera, i to sve mladih, pa možete zamisliti kako je »mirna« atmosfera bila u vrijeme ručka! Zatim se opet radi ili odmara (ako imaš sreće s rasporedom), navečer je zajednička večera, koju smo u Lisieuxu zajedno pripremali, svaki dan drugi par, što je dodatno pridonosilo zajedništvu i odličnoj atmosferi, pogotovo ako ti na primjer zagori kolač ili ako ne znaš upaliti pećnicu (smijeh). Nakon toga je ili slobodno vrijeme ili zajednička molitva, bilo samo za volontere, bilo zajedno s drugim hodočasnicima. To su često i bdijenja, klanjanje, razgovori sa gostujućim svećenikom, ples, proslave rođendana, druženje, razgovor do kasno u noć uz čaj ili čokoladu.

• Možeš li izdvojiti neku crticu s volontiranja koju bi htjela podijeliti s čitateljima?

Mislim da je najbolji aspekt svakog volontiranja upoznavanje ljudi. Ne samo zato što tako stječemo nova poznanstva i upoznajemo ljude iz drugih kultura, i to ponekad vrlo različitih, nego i najviše zato što tako učimo biti tolerantniji, otvaramo se, i tako bolje možemo ljude slušati, a i gradimo vlastitu osobnost. Mislim da je boravak u sredinama u kojima zajedno živi više ljudi različita podrijetla uvijek obogaćujući. Tako stvarno naučiš da npr. način na koji ti jedeš jabuku i tvoj ritam života nije najbolji i jedini, ne mora sve biti i nije sve onako kako si ti navikao, kako ti znaš raditi. To je i oslobađajuće, jer shvatiš da neke stvari uopće nisu toliko važne i potrebne koliko si mislio. Jer volontiranje u inozemstvu je prije svega putovanje – dakle odlaziš iz svoje zemlje, pa tako i nemaš neke stvari pri ruci koje inače koristiš svaki dan. Otiđeš sa svojim kovčegom, u koji ne stane sve što ti inače olakšava život. Isto tako obično dijeliš životni prostor s nekim ljudima, kao npr. sobu (ali ne u svim svetištima), dan si ne određuješ posve sam, nego imaš neki raspored. A mislim da sve to, iako u trenucima zna biti malo naporno i ponekad teško, pa poželiš biti doma u svom krevetu, ipak, oslobađa na neki način, uči te prilagođavanju i da bez nekih ugodnosti možeš jednako dobro – ili čak bolje! A najviše te uči postati tolerantnijim. Što se upoznavanja tiče, već sam rekla da sam baš zahvaljujući volontiranju u djevojkama koje su mi prvo bile samo kolegice dobila vrlo bliske prijateljice. To prijateljstvo ostaje za cijeli život, u to sam sigurna. Upoznala sam i vrlo mnogo ljudi iz svih dijelova svijeta: Njemačke, Bjelorusije, Argentine, Engleske, Amerike, Tajvana, Kine, Rusije, čak Nove Kaledonije – a s nekima sam se povezala toliko da su mi i danas, nakon tri-četiri godine, bliski prijatelji.

• Za vrijeme tvojeg boravka u Paray-le-Monialu održavao se je forum za mlade. Kako se druže mladi u Francuskoj, što traže, čemu se nadaju?

Mladi u Francuskoj su isti kao i u Hrvatskoj. Dakle studiraju, imaju prijatelje, izlaze, poznaju glazbu koju i mi slušamo, jedino to što oni još slušaju i francusku glazbu, koja kod nas nije gotovo uopće poznata. Ukratko, nema velike razlike. No iako smo u 21. stoljeću i iako je svijet dosta povezan i razmjena informacija se događa brzinom svjetlosti, neke razlike između naših dviju kultura postoje. Ovdje vam govorim prije svega o mladima koji su katolici i imaju aktivan duhovni život, jer sam upoznala najviše takvih Francuza. Razlika između nas i Francuske je ta da kod njih kršćanstvo zaista postoji od prvih stoljeća, radi se o jednoj daleko dužoj tradiciji. Francuska se naziva »najstarijom kćeri Crkve« i »Marijinim kraljevstvom« i tijekom povijesti je zaista dala brojne svece, samo pogledajte malo katolički kalendar. Zato u Francuskoj postoji i mnogo više vjerničkih društava – redovničkih, kao i trećoredskih, molitvenih i drugih laičkih zajednica i udruga, a u novije vrijeme i vrlo popularnih karizmatskih, kao što je Zajednica Emanuel. Upravo one danas unose novo osvježenje u Crkvu u Francuskoj, imaju mnogo poziva i okupljaju upravo velik broj mladih. Zajednica Emanuel je jedna zaista velika organizacija koja primjerice ima svoju izdavačku kuću, a i svake godine organizira susrete za sve dobne i društvene skupine u Paray-le-Monialu: obitelji, bolesne, samce i pogotovo za mlade... U Francuskoj je također vrlo raširen, pogotovo u katoličkim krugovima, pokret izviđača, nešto što u Hrvatskoj tek nastaje (što sam vidjela npr. u župi svetog Blaža), i mnogi mladi koje sam upoznala su još uvijek dio ili su bili dio takvih skupina. Ono što će vas bez sumnje začuditi je činjenica da nasuprot toj dugoj povijesti katoličanstva Francuska danas proživljava vrlo tešku krizu poziva i vjere općenito. Govori se o vrlo uznapredovanoj sekularizaciji društva, sve je više tradicionalnih vjernika, a to znači sve manje ljudi koji odlaze na nedjeljnu misu i sakramente, koji se uključuju u rad svojih župa, koji se odlučuju za duhovne pozive... Nažalost, izvan crkvenih krugova, mladi rijetko idu na misu i sudjeluju u aktivnostima vezanima uz Crkvu. Ipak, zahvaljujući novim zajednicama te ostalim pokretima Crkve, ima mladih koji oduševljeno traže Isusa, pa tako mnogi od onih koje sam upoznala sudjeluju na zaista brojne načine u životu Crkve: volontiranjem, odlascima na misu nedjeljom i u tjednu, pjevanjem, animiranjem molitvi i klanjanja, studentskim vjeronaukom, u izviđačima, molitvenim zajednicama... Francuzi imaju tu sreću da u velikim gradovima zaista postoje brojne zajednice, crkve, samostani i pokreti kojima se mogu priključiti prema onome što im odgovara. U pravilu, i na svakom sveučilištu postoji kapelan koji brine o pastoralu svojih studenata organiziranjem misa, molitvenih susreta i druženja.

• Reci nam još ponešto o Zajednici Emanuel i njezinu utemeljitelju.

Zajednicu Emanuel je utemeljio Parižanin, obraćenik, evangelizator Pierre Goursat 1972. godine u Parizu. Zajednica Emanuel je vrlo važna danas u Francuskoj, i baš mnogo mladih pristaje uz nju jer su, pretpostavljam, privučeni njezinom radošću i živošću. Na susretima Emanuela uvijek se pjeva i slavi Boga, to je jedna od najizraženijih karakteristika. Obično je vesela i radosna atmosfera, koja daje jedan novi pogled na Crkvu, i možda je upravo to ono što mlade toliko privlači. Zajednica djeluje organiziranjem velikih molitvenih susreta, klanjanja i duhovnih obnova, poput onih u Paray-le-Monialu i drugdje u svijetu, kao i u župama putem kućnih zajednica, u kojima se sastaju članovi na molitvu i druženje. Emanuel ne čine samo laici, već i posvećeni laici i svećenici, broji oko 8.000 članova i 200.000 osoba uključenih u aktivnosti Zajednice u 50-ak zemalja svijeta. I u Hrvatskoj je Zajednica prisutna u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

• Kako se prijaviti za volontiranje? Je li jezik prepreka?

Možda će vas začuditi odgovor, ali obično nije. Bilo je volontera koji nisu dobro ili uopće govorili francuski kad su stigli u određeno svetište, ali su nakon mjesec, dva ili više dana boravka već dosta dobro mogli razumjeti i izražavati se. Međutim korisno je i dobro imati barem neku najosnovaniju razinu poznavanja jezika ako putujemo u zemlju u kojoj se on govori, pogotovo ako se radi o dužem vremenu i ako idemo sami. Naravno, poznavanje i drugih jezika je više nego dobrodošlo.

• Je li volontiranje financijsko opterećenje?

Kad kažem da sam bila ili ću ići u Francusku na mjesec dana, ljudi se začude, jer to zvuči vrlo skupo i jednoj studentici – nemoguće. No stvarno nije tako, uvjeravam vas. Budući da se radi o volontiranju, nema novčane naknade, naravno, ali svetišta plaćaju volonterima smještaj i hranu u potpunosti (iako ima iznimaka, kad se moli sudjelovanje u troškovima manjim udjelom). Dakle kad volontiram, plaćam si kartu i džeparac. I to je to! Zauzvrat dobijem mogućnost pomaganja, neponovljivo iskustvo, druženje, izlete, rad s ljudima, duhovnu obnovu, učenje jezika... Neprocjenjivo!

I na kraju, moja poruka svima koji razmišljaju o takvu iskustvu: volontirajte! Idite! To trebate doživjeti!

Razgovarala: iš

Fotografije: Marta Vlaić

#volontiranje