Zrcaljenje vlastitosti u pogledu onoga drugog i »drugačijeg«

»Svi se mi bojimo ružnih i prljavih. Najradije bismo okrenuli glavu od svega što otkriva neuspjeh, muku, bolest i smrt iza svijetlo obojene površine naših uređenih života. Civilizacija, barem dijelom, podrazumijeva i pretvaranje da su stvari bolje no što jesu. Svi mi želimo biti na nekom dobrom mjestu, gdje su svi ljubazni i dobri i mogu se brinuti za sebe. Izbjegavamo vlastitu slabost i slabost drugih. Odbijamo slušati vapaj potrebitih«, napisao je osnivač »Arke« Jean Vanier u knjizi »Postati čovjekom«. »Arka« je međunarodna mreža zajednica u kojima zajedno dijele život osobe sa i bez intelektualnih teškoća.

No, što se događa kad osoba dobije pozivnicu za druženje upravo sa spomenutim »drugačijim« osobama? S osobama s intelektualnim teškoćama koje su često izložene stigmatizaciji svoje okoline? Nakon možda kurtoaznog prihvaćanja poziva, u glavi se roji mnoštvo ideja i pitanja. Čovjek možda osjeća veliku tjeskobu, a pitanja sama dolaze: Kako ću komunicirati s ljudima koji ne mogu govoriti? Ako pak mogu govoriti, o čemu ćemo razgovarati? Čovjek se boji da neće biti sposoban nositi se sa situacijom, ili neće znati što mu je raditi, ili pak da neće biti dorastao situaciji. Vanier u svom djelu »Postati čovjek« piše upravo o tome i upozorava: »Kad izgradimo svoj život na posebnim vrijednostima znanja, moći i društvenog ugleda, teško nam je prihvatiti one koji ne mogu živjeti prema istim mjerilima vrijednosti. Čini nam se da nas ti ljudi ugrožavaju.«

Jedno poslijepodne s Arkom

Kako nas mogu preobraziti osobe s intelektualnim poteškoćama?

Bez obzira na društveno prihvatljiva ponašanja, mnogi svjedoče kako ih je susret s njima poveo na put srca. Primijetili su da im se život promijenio. Iz društva rivalstva, gdje čovjek mora biti jak i agresivan, došli su u svijet blagosti i zajedništva, gdje svaka osoba, jaka ili slaba, može živjeti svoje nadarenosti. Kako je došlo do te promjene? Kako nas osobe s intelektualnim poteškoćama mogu preobraziti?

Na životnu putu, od djetinjstva do starosti slabi, siromašni i nemoćni ljudi mogu biti ponajbolji učitelji. »Jer, imajući osobite kvalitete malenosti, onkraj natjecanja, prijetvornosti i samodokazivanja, imaju i osobitu ulogu u iscjeljivanju srca svih koji s njima stupaju u ljudski odnos. Među malenima ovog svijeta moguće je pronaći zavičaj u kojem naše najdublje 'ja' postaje istinski slobodno te zajedno s njima krenuti u potragu za puninom ljudske cjelovitosti«, ističe Jadranka Brnčić u predgovoru knjizi »Sveta povijest osobe«. Takve osobe, bez maski i društvenih konvencija izazivaju na ljubav, na ljudski odnos, »jer što je neko biće siromašnije, to je sposobnije otvoriti svoje srce Ocu, a svog brata učiniti Očevim sinom – približiti 'velikim' ljudima Božju malenost« – ističe Brnčić. I dok naše »rascjepkano, rastrgano društvo u gradovima od čelika, stakla i usamljenosti« smatra kako ljudi s teškoćama nemaju ulogu, Vanier upravo ističe kako oni mogu djelovati kao vezivno tkivo koje će povezivati ljude. Taj utemeljitelj zajednica »Arka«, po završetku studija filozofije i teologije neko je vrijeme predavao, a onda je 1964. godine kupio kuću u Trosly-Breuilu na sjeveru Francuske i prihvatio u svoj dom dvije osobe s mentalnim hendikepom.

U knjizi »Sveta povijest osobe« Vanier, danas u posljednjem razdoblju svoga života, svjedoči: »Mentalno hendikepirane osobe otkrile su mi beskrajnu radost zajedništva, no jednako tako i užasnu bol i strahove koji izlaze na površinu kada porušimo sve ograde u sebi i postanemo ranjivi. Oni su me doveli do otkrića moje neizmjerne potrebe za Isusom. Još uvijek kročim kroz nježnost i patnju prema cjelovitosti i ujedinjenju s drugima i s Bogom.«

»Arka« – utočište od potopa koji uzrokuje kult razuma i sposobnosti

»Arka«, ta mreža zajednica u kojoj život zajedno dijele osobe sa i bez intelektualnih teškoća, osnovana je 1964. godine. Utemeljitelj Jean Vanier je zajednicu nazvao »Arka« prema Noinoj arci koja je spasila ljudsku zajednicu od potopa.

Iz prve zajednice u Troslyju, nastalo je preko stotinu »Arkinih« zajednica. Sve zajednice slijede istu ideju, a osobe s intelektualnim teškoćama i asistenti dijele zajedno život unutar domova obiteljskog tipa, dnevnih centara, socijalnih poduzeća koja su integrirana u život sela ili grada.

Zadaća asistenta u »Arci« ne sastoji se u tome da osobe s intelektualnim poteškoćama učine na neki način »normalnima«, nego da ih prate u njihovu rastu prema zrelosti. Vanier u knjizi »Postati čovjekom« govori da će svaka osoba u »Arci« na drugačiji način doživjeti taj rast prema zrelosti. Uloga asistenta nije da kontrolira, posjeduje ili programira hendikepiranu osobu, nego da joj pomogne kako bi procvjetala u slobodi, da je potiče na rast i prihvaćanje sebe onakvom kakva jest«, a Vanier objašnjava da »mi tvorimo novi oblik obitelji ili zajednice u kojoj jak pomaže slabom, a slab jakom.«

„Arka“ danas broji više od 120 zajednica u 30 zemalja na 5 kontinenata. U Hrvatskoj, pak, udruga »Korablja« pripravlja put osnivanju zajednice »Arka« u Hrvatskoj.

»Korablja« pripravlja put »Arci«

Biljana Acan, osoba zadužena za projekt »Arke« u Hrvatskoj, o zajednici u Zagrebu je rekla: »Udruga 'Korablja' je osnovana 2007. da pripravi osnivanje 'Arke'. Zajednicu danas tvore osobe sa i bez intelektualnih teškoća od kojih neke žive u instituciji, druge pak s roditeljima, neki od nas su studenti, prijatelji ili pak permanentno angažirani asistenti. Model zajednice ustrojava se prema specifičnim potrebama osoba s intelektualnim teškoćama u konkretnoj sredini kao i samog društva i kulture u kojoj žive tako da nema jedinstvenog modela 'Arke'. Naša zajednica gradi se na potrebama osoba koje dugo vremena nisu uključene u redovite rehabilitacijske programe kao i na potrebama onih koje su već negdje uključene, ali jednostavno trebaju prijatelje. Isto se odnosi i na osobe koje žive u instituciji. Zato nam je važno kroz jednostavne aktivnosti graditi uzajamno povjerenje i otkrivati potrebe i darove svake osobe. Neke osobe zbog težine njihova oštećenja posjećujemo u obiteljskom domu. Svaka zajednica ima svoje poslanje pa tako i naša, stoga rado pozivamo razne osobe, osobito mlade za naš stol. Takvi trenuci su prilika za susret i izgradnju odnosa u kojima osobe s intelektualnim teškoćama pozivaju na iskrenost, jednostavnost, slavlje, sućut.

Nadamo se ustrojiti svakodnevne aktivnosti za osobe koje nigdje nisu uključene kao i plan volonterskog rada da bi i drugima omogućili da nas upoznaju, pronaći veći prostor na istočnom dijelu grada i naravno redovite izvore financiranja.«

Jedno poslijepodne s »Arkom«

Prijatelji iz »Korablje« zajedno se okupljaju svakog četvrtka u poslijepodnevnim satima i vikendima na zajedničkom druženju. Na druženje dolaze osobe s intelektualnim poteškoćama i njihovi prijatelji studenti i asistenti. Odlazak na jedno »Arka-popodne« predstavljao je izazov. Ipak pri prvom susretu s Nenom i drugim prijateljima, trema i strah se polagano topio. Svako druženje ima svoju strukturu. Prvo se svi okupljaju oko stola i ispijaju kavu, čaj ili sok te svaki sudionik druženja govori o sebi, što se dogodilo ili promijenilo od proteklog susreta. Potom slijedi pravljenje večere i poneka radionica. Prilikom posjeta udruzi »Korablja« bilo je predbožićno vrijeme, pa su stoga neki izrađivali božićne čestitke. U zajedničkom radu, bilo da se radi o pripremanju večere, postavljanju stola ili pak izrađivanju božićnih čestitki mladi asistenti volonteri rade u paru s osobama s intelektualnim poteškoćama. I tijekom večere svaki asistent pruža potporu osobi s intelektualnim teškoćama oko hrane, u skladu s njezinim potrebama. Nakon večere pak slijedi zajednička molitva koju na poseban način predvode dvije osobe. Kroz opise slika ili fotografija govore o Isusu, Mariji, ukratko evanđelju. Sve završava spontanim molitvama i molitvom Oče naša.

Možda ulazak u novu godinu može biti poticaj da sa svojim talentima i slabostima, svojim sposobnostima i potrebama, otvorimo svoje srce nekolicini ljudi koji su drugačiji i s njima se sprijateljimo, primimo od njih život i krenemo u potragu za putovima srca.

Razgovor s volonterkom »Arke« Martinom Vuk

Svačiji život ima smisla

Martina Vuk, provela je više od godinu dana u zajednici »Arka« u Irskoj i Francuskoj. U rujnu 2011. godine vratila se iz zajednica »Arka« u Corku i Troslyu.

Za Martinu, teologinju, rodom iz Goričana, odlazak u »Arku« bio je korak u nepoznato: napustivši siguran posao iskoračila je u nesigurnost vjere i doživjela ovisnost o Bogu.

U Corku Martina se družila s Marie Deasy

• Kako je došlo do prvog susreta s osobama s teškoćama u razvoju? Kako si upoznala »Arku«?

Prvi susret s osobama s teškoćama u razvoju imala sam s 13 godina, zahvaljujući jednoj djevojčici sa cerebralnom paralizom iz mog mjesta koja je redovito svakog dana odlazila u Caritasov centar u Čakovec. Jednostavno sam željela svoje slobodno vrijeme tijekom ljetnih praznika provoditi s osobama koje sam susrela u tom Caritasovom centru. Već nakon prvog susreta s takvom osobom, nisam imala osjećaj da je ta osoba zbog svojeg fizičkog nedostatka u razvoju, drugačija. Upravo spoznaja da nakon vremena provedenog s njima, nije u meni stvarala umor, već mi unatoč fizičkom naporu, otvarala srce i odmarala me, nije bila istovjetna nekim mojim logičkim očekivanjima, ali bila je prihvatljiva.

Kasnije, tijekom studija na KBF-u ponekad bih otišla nedjeljom u zajednicu »Vjera i svjetlo« s kolegama s fakulteta, gdje bih svoje poslijepodne proveli u malo drugačijem ozračju i s ljudima pomalo drugačijeg pogleda na život. Tamo sam saznala za zajednicu »Arka« (L'Arche), koja je djelomično istovjetna zajednici »Vjera i svjetlo«, naime isti im je osnivač, Jean Vanier. Razlika je što se u »Arci« radi o cjelodnevnom boravku, dijeljenju života sa osobama s hendikepom.

Neki su mislili da je hir

Želja da odem volontirati, tijekom studija je sve više rasla, no nikad mi se nije pružila realna mogućnost da se odlučim i odem volontirati. Trebalo je najprije završiti fakultet i onda se zaposliti i tako »živjeti« do kraja života, slijedeći kolotečinu koju društvene norme nameću i vide kao jedini ispravan put. Nakon što sam položila tezarij, počela sam raditi u srednjoj i osnovnoj školi u Čakovcu. Mislila sam da će se moja »ideja« da odem volontirati tijekom te godine dana rada u školi ugasiti, i da je to bio samo jedan od mojih hirova. Te iste godine u ruci su mi se slučajno našle knjige Jeana Vaniera i Henria J. M. Nouwena koji su dobar dio svog života proveli u radu sa osobama s hendikepom u »Arci«. Naime, oni su na temelju svog iskustva i poznavanja teologije prerasle u življenu vjeru u »Arci« u odnosu i kroz odnose sa osobama s hendikepom, promijenili način života, jer ih je mijenjao upravo susret s osobama s hendikepom.

Za mene je to zaista imalo veliki smisao i jasnu logičku perspektivu, jer sam nekako uvjerenja da se pravo svjedočenje i poruka evanđelja krije u praktično-iskustvenom vidu djelovanja kroz susret s onima koji su drugačiji i koji su nam mnogo puta »teški« i izazovni. Nije da su svi moju odluku da odem volontirati i ostavim siguran posao u školi prihvatili s oduševljenjem. Dapače, bilo je mnogo dobrih i zabrinutih ljudi koji su me pokušali odvratiti od tog koraka i pripisati moj odlazak u zajednicu »L'Arche« u Irsku u grad Cork, mojim hirovima. No isto se tako na mom putu u to vrijeme našlo prijatelja i poznanika koji su me ohrabrili za taj korak i koji su vjerovali u mene i moju želju za nečim drugačijim. Kroz propitivanja i borbu u sebi, za mene je kao na krajnju odluku da iskoračim u nepoznato, imala utjecaj vjera da će sve biti dobro i da vrijeme koje ću provesti u »Arci«, neće biti promašaj, jer je krajnja nakana mog odlaska tamo, bilo ostvarivanje dobrog djela.

Zajedničko hodočašće u County Kerry (Irska)

• Dakle, usprkos nekim protivljenjima, iskoračila si u nepoznato. Kako ti je bilo u tih više od godinu dana u zajednici »Arka« u irskom gradu Corku i tri mjeseca u Francuskoj, u Trosly-Breuiliu? Kakva iskustva nosiš?

Ponajprije, kad sam stigla u Dublin šokirala me razlika u temperaturi početkom rujna i povremena kiša, ali i nikad ljepša zelena boja krajolika. Osim povremene nostalgije za Hrvatskom, u »Arci« sam se odmah osjetila kao doma, vrlo ugodno. Nisam imala problema s nekom većom prilagodbom, ali zahvaljujući ponajprije osobama s hendikepom, kod kojih se iskrenost susreta i toplina zagrljaja reflektirala i na moje srce.

Živjela sam u kući koja se zove »An Teaglach« što na irskom znači »srce«. U toj istoj kući bili su sa mnom osim osoba s hendikepom od kojih su svi bili Irci, asistenti iz Njemačke, Čilea, Francuske, Argentine, Poljske, SAD-a, kasnije Kanade, i tijekom godine su se izmjenjivali. Stariji asistenti (volonteri) koji su neko vrijeme bili u »Arci« otišli bi, a novi bi opet došli. Dakle živjeli smo u istoj kući, kao jedna obitelj, tako jedinstvena, a tako različita, ne samo s obzirom na multikulturalnu pozadinu, već i multireligijsku.

Na početku u zajednici u Corku, za svakog novog asistenta volontera, slavi se misa i daje mu se blagoslov na zajedničkoj misi petkom. Isti je blagoslov prilikom odlaska svakog pojedinog asistenta iz zajednice. Svakodnevni život u zajednici zapravo je sličan jednom običnom danu u obitelji. Zajednički doručak, odlazak osoba s hendikepom na rad u radionice ili radna mjesta (poput prodavaonica, kazališta, tvornica), briga oko kuće, edukacija nas asistenata, briga oko osoba, večera, molitva, spavanje. Povremeno bismo odlazili zajedno u kino, kupovinu, kod liječnika, na bazene, na putovanja, hodočašća i slične aktivnosti.

Učiš davati ali i primati, na jedan drugačiji način i u duhu volonterstva. Nakon 20 mjeseci provedenih u zajednici u Corku, htjela sam provesti neko vrijeme u zajednici u Troslyu u Francuskoj, gdje je zajednica »Arka« i započela svoje djelovanje 1964 godine. Svaka se zajednica razlikuje i drugačija je. Tako je i moje tromjesečno iskustvo u Francuskoj iako slično, bilo i drugačije u odnosu na »Arku« u Corku.

Susret koji skida maske

• Što donosi susret s osobama s intelektualnim teškoćama?

Susret s osobom s hendikepom znači susret u pravom smislu te riječi. Produbljuje odnos i označava padanje maski. Jednostavno i svakodnevno, ne kroz prvi susret i bezbrižnost već tim više, kroz teške trenutke slabosti, tuge i bespomoćnosti koje takav susret donosi. Ponekad nije ugodno, u društvu koje nameće ugodnost, biti prijatelj s hendikepiranom osobom i to svatko barem jednom osjeti. Ne samo asistenti, već i same osobe s hendikepom, znaju osjetiti neugodnosti od pogleda onih »normalnih«, ali se na nju ne obaziru u onoj mjeri koja bi isključila posebnost toga kao dara, tj. potrebe da ovisiš o drugome, kao krhko, ranjivo i ponekad bespomoćno stvorenje, kao i činjenice da si drugačiji.

Za mene osobno, susret s osobom s hendikepom znači radost, dar u kojem prepoznajem sebe – licem u lice. Smatrala sam ih potpuno sebi ravnima, posebno zato što su neki od njih bili moji vršnjaci, te sam s njima osjetila veću povezanost. Naravno, oni su trebali moju fizičku pomoć, ali i blizinu. Svakog asistenta volontera koji dođe u zajednicu, osobe s hendikepom prepoznaju kao dar, jer znaju da će o njima ovisiti i da će trebati njihovu pomoć. I upravo taj susret ja bih nazvala dobrodošlicom, a sama prisutnost neke osobe i potreba za blizinom osobe koja im dođe u posjet i podijeli svoje vrijeme s njima, izaziva obostranu radost i osmijeh.

• Osobe s kojima si provodila vrijeme imale su različite vrste hendikepa. Kako je bilo graditi odnose s njima?

Bilo je jednostavno, ali i zahtjevno. Ponekad na međusobnu komunikaciju s osobama s hendikepom utječu mnogi čimbenici, promjene raspoloženja, utjecaji članova njihovih obitelji (ako ih imaju), promjene se uvijek osjete i variraju u raspoloženju. Prije svega, svaki asistent ukoliko se osjeća spremnim može biti odgovoran za jednu osobu. S tom osobom posebno si povezan, jer gradiš ponajprije povjerenje. Naučiš se na nju i ona na tebe. Tu se svakako nauči poštivati raspoloženje i privatnost druge osobe, koliko god vi bile bliske i povezane. Toj osobi kojoj si ti povjeren i koja je tebi povjerena pomažeš u svemu gdje ona ne može sama, sve ovisi koliko je širok njezin hendikep, bio on fizički ili psihički. Najčešće se ta briga i pomaganje odnosi na davanje lijekova, odabir odjeće, brigu o higijeni, razgovor, razumijevanje, putovanja, zajedničke odlaske u kupnju ili kino, te na brigu oko njihovih financija koje oni dobiju kao zaradu ukoliko su zaposleni, te podnošenju financijskog izvještaja zajednici na kraju svakog mjeseca.

Dvije nesavršenosti jedna s drugom

Martina s Derryem na izletu u Rimu

• Kako i na koji način ste komunicirali?

Osoba za koju sam se brinula u prvoj godini svog boravka u »L'Arche« Cork, zvala se Marie Deasy. Ona je za mene bila pravo otkriće i radost, ali i izazov. Marie osim mentalnog hendikepa ponekad ima i shizofrene epizode.Ispade koji variraju i nepredvidivi su. Ali bila mi je posebno draga i imala je odličan smisao za humor. Voljela je sa mnom odlaziti u kupnju i voljela je lijepo izgledati, mijenjati i kupovati odjeću i naravno gledati slike modnih časopisa. To ju je činilo sretnom. U drugoj godini živjela sam u drugoj kući, gdje sam se brinula za Derrya. Derryev je hendikep bio autizam i gluhonijemost, ali bio je veoma inteligentan. Derry je volio svoje računalo i volio je putovati zrakoplovom. Zajedno smo otišli na nekoliko dana u Rim s još dvije osobe. Derry je uvijek znao zadirkivati druge i na taj način biti poseban. Imao je svoj stil odijevanja i ponašanja i to ga je činilo jedinstvenim. Bio je veoma poslušan i za njega je bilo važno da se na mene može osloniti i imati povjerenja. Komunicirali smo slikama i ponekim znakovima. U Francuskoj su prilike bile malo drugačije, budući da zajednica nije imala puno asistenata, pa smo se većinom brinuli za svakoga tko nam se našao u blizini i kome je bila potrebna ruka.

• Ipak, svi mi imamo neke hendikepe, zar ne? Jean Vanier u knjizi »Postati čovjekom« pojašnjava kako, bez obzira na vlast i društveni položaj, svi mi imamo neke unutarnje hendikepe, svoje teškoće u odnosima, unutarnje mračne strane i nasilnost, svoju depresiju i nedostatak vjere koji pokušavamo na suptilan način sakrivati.

Kao što sam spomenula, u susretu s osobom s hendikepom dolaziš ususret dviju nesavršenosti. One koja si ti i one koja je onaj drugi, a koju zajedničko pomaganje otvara i dovodi do zrcaljenja vlastite nesavršenosti, ponaosob u nama samima. Time postaješ svjestan one ljudske vrijednosti koja si ti sam, a koja za društvo koje nameće »superiornost«, isključuje ovakvu vrednotu i marginalizira je, jer je se plaši. Ne shvaćajući to, takvo društvo zapravo postaje lažno i neautentično. Svatko od nas krije hendikepe, ali ih se mi plašimo. Toliko uspješni a toliko krhki! U »Arci« nema vremena za stavljanje maski, nema se što sakriti, jer se mnogo puta nađeš u nedoumici i bespomoćan, kada trebaš asistenciju nekoga pored sebe ili nemaš drugog oslonca osim Boga. Svi mi imamo hendikepe i oni nisu samo oni fizički i vidljivi. Mnogi se hendikepi kriju u nama i onemogućavaju nam slobodnu i iskrenu komunikaciju s drugima. Na taj način ukoliko se konstantno skrivamo iza njih, teško postajemo protočni za djelovanje i jednostavnost.

Čovjek nije ono što vidiš

• S obzirom na iskustvo u »Arci«, vjerujem da si produbila svoja promišljanja, pa me stoga zanima: Tko je za tebe čovjek?

Pa da, nekako sam postala svjesnija onoga što je čovjek. Shvatila sam da čovjek nije samo ono najbolje što se očima može primijetiti, nego da svatko ima dubinu koja je skrivena, istodobno krhka i lijepa. Kada živiš u društvu koje ti nameće samo površnost i superiornost i nema vremena zaustaviti se, ti gubiš smisao. I nekako te cijela priča o pomaganju drugima i onom da je čovjek duhovna stvarnost, živcira, jer ju ne susrećeš tako često u praksi. A kad se zaustaviš i kada više nisi ti na prvom mjestu, već drugi u svojoj krhkosti, kojeg moraš voljeti i podnositi jer je samo čovjek kao i ti, tada takav susret daje drugačiju perspektivu odnosa s drugim i sa samim sobom. Shvatila sam da je čovjek doista i duh i duša i tijelo. Posebno mi je jasniji taj holizam na relaciji tijela kao nečega tako ranjenog i predivnog u isto vrijeme. Teologija odozgo, kao da mi je postala jasna u perspektivi teologije odozdo.

• Kako je bilo vratiti se iz svijeta krhkosti u svijet rivalstva i perfekcionizma? Je li ponovna integracija u društveno prihvatljiv svijet teška?

Teško jest, ali ne i preteško. Obradovala me činjenica da sam tri tjedna nakon povratka dobila posao! Spoznaja da sam ostala povezana kroz komunikaciju i prijateljstva sa zajednicama kako u Corku, tako i u Troslyu, veseli me, kao i sam povratak u Hrvatsku. Teško je samo u pogledu toga što mi moji prijatelji – koliko asistenti, toliko osobe s hendikepom – nedostaju, jer odnosi u »Arci« mnogo su dublji od odnosa koje možemo graditi u običnoj svakodnevnici. Nismo mi u »Arci« bili ništa manje odijeljeni od svijeta i zaštićeni. Svi smo mi samo ljudi. I bili u »Arci« ili izvan nje možemo biti i ostati isti, ali i drugačiji. Sve ovisi koliko si dopustimo riskirati i pustiti ono što tako čvrsto držimo u rukama i što mislimo da nas štiti. Zbog straha da to pustimo, bojimo se da će nas drugi prepoznati onakvima kakvi smo zapravo i da nas više neće poštivati, voljeti, diviti nam se na isti način, te da ćemo druge razočarati. Asistenti koji dolaze i odlaze u/iz Arke sa sobom nose i dio svoje kulture, obitelji i sredine i onoga kakvima ih je ta sredina stvorila. Svi mi živimo u vrtlogu borbe za preživljavanje. No nisam sigurna da samo najbolji preživljavaju.

• Osobe s intelektualnim teškoćama su ljudi srca, oni prate kretanje srca. Jesi li to iskusila? Može li se ono primijeniti u našem društvu?

Jesam, mnogo puta, i mogu reći da su puno puta, baš slijedeći kretanje srca, oni bili u pravu. Uvijek mi je trebalo da ponajprije sve preispitam i podastrem sigurnosti uma iako mi je srce govorilo drugačije. Ali na kraju bih uvijek odgovor bio u srcu, jer kaže se da gdje ti je srce ondje će ti biti i blago. Mislim da osobe s hendikepom imaju razvijeniju logiku srca u jednom čišćem i iskrenijem obliku. I da je nama koji se puno puta ravnamo prema logici razuma, potrebno čuti i logiku srca. Za razliku od savjeta nekog stručnjaka, volim slušati i pitati za savjet ljude srca, jer mislim da vide dublje i misle drugačije.

Oni će vam reći da nije glupost imati snove i viziju. Jer imati perspektivu i viziju znači imati autoritet i biti autentičan, jer ona izvire iz srca i daje smisao. Upravo siromaštvo srca mnogo puta ima hrabrosti boriti se i ustrajati do kraja u nadi da svačiji život ima smisla i da svatko zaslužuje biti sretan.

Razgovarala: iš

#krhkost